Supruga Josipa Broza Tita je nakon njegove smrti doživjela sramotan tretman od strane ljudi koji su im godinama bili bliski i koji su kako se ispostavilo samo čekali da Tito umre i da unište sve što je stvorio. Žena poznata po svojoj kultnoj punđi i nepokolebljivom ponašanju, Jovanka Broz, iskusila je iz prve ruke situaciju da bude visoko cijenjena, a zatim brzo zaboravljena. Unatoč knjigama i televizijskim serijama posvećenim njezinu životu, prava bit njezina bića ostala je nedokučiva. Na kraju je ogorčena srca, obavijena neistinama, otišla uskraćenom pravdom koju je zaslužila.
Prema riječima onih koji su je poznavali, Jovanka Broz, čiji je cijenjeni stil odjeknuo svijetom, proživjela je posljednje dane koji su se smatrali nedostojnima ikoga, ali je ustrajala. U ekskluzivnom i posljednjem intervjuu s Mirom Adanjom Polak, Jovanka je ispričala iskustvo nasilnog protjerivanja iz svog doma bez mogućnosti da uzme bilo što od svojih stvari. Sva njezina imovina bila je konfiscirana, ostavljajući joj samo mali trag crne boje usred proljeća. Šok od ovog događaja bio je toliko neodoljiv da je, kad se oporavila, već stigla zima i nije mogla napustiti kuću zbog nedostatka prikladne odjeće. Lišavanje se proširilo i izvan materijalnih dobara; čak joj nije dopušteno ponijeti ni telefonski imenik, zbog čega nije mogla ni s kim kontaktirati jer nikada prije nije morala zapamtiti njihove brojeve. Izolacija je bila potpuna, s 15 čuvara koji su neprestano nadzirali vrata i rijetko kome dopuštali pristup. Iako su joj neki predmeti nakon nekoliko godina vraćeni, sve što je imalo značajnu vrijednost ostalo je oduzeto. U tom razdoblju brojni poznanici i članovi obitelji pitali su se zašto nije uspjela sama sebi osigurati stalni boravak, umjesto da nađe privremeni smještaj.
Nikada mi nije bila namjera raditi za sebe. Da sam napravio kokošinjac na Dedinju, to bi bilo etiketirano kao vila. Proteklih 15 godina nije donijelo nikakve promjene. Moja jedina želja je dostojanstveno proživjeti svoje preostale godine, rješavajući svoje statusne, mirovinske i stambene probleme. Važno mi je dohvatiti i sačuvati stvari koje imaju značajnu vrijednost, a ne dopustiti da propadnu u skladištu ili da ih drugi iskoriste. Nisam se vratio u tu kuću jer sada privlači brojne posjetitelje. Jovanka je iskreno pričala o svojim iskustvima.
Kad god bi izašla van, bilo u trgovinu ili u šetnju sa svojim psom, primijetila je da joj ljudi iskazuju obilje ljubavi i upućuju riječi utjehe. Tito je bez njezina znanja donio odluku da otputuje na liječenje u Ljubljanu, a razmišljao je io mogućnosti amputacije noge. Tijekom donošenja odluke nisam bio prisutan. Središnji komitet imao je ovlasti za donošenje odluka, a ne obitelj. Lazo Koliševski me obavijestio o skoroj operaciji noge. U to vrijeme sam stanovao u Užičkoj ulici u Beogradu. Do tada je već došlo do našeg rastanka. Namjerno su organizirali da ga voze po zemlji kako bi spriječili da nam se putevi ukrste. Ipak, uspijevali smo se povremeno viđati sve do trenutka kada su nas odlučili potpuno razdvojiti. Moj ured se nalazio u kući, uz knjižnicu i Titov ured. Jednom prilikom, kad je bio u posjeti s tajnicom Kostićem, sva su vrata bila zatvorena da ne bismo imali kontakta, samo je knjižnica služila kao barijera. To je bila posljednja pojava. Na poražavajući način otkrila je tragičnu Titovu smrt. U salonu u Užičkoj primio sam vijest od sekretara komiteta, koji je jednostavno rekao: “Gotovo je”, ne spominjući ni Titovu smrt. Nikad ga nisam imao priliku posjetiti u bolnici, jer su mi rekli da će mu to samo uzrokovati bol, pa sam poštovao njihovu odluku. Njeno je uvjerenje da je Dolac imao značajnu ulogu u oblikovanju njihove sudbine. Dolanc je u Mariboru na skupu visokih časnika i rukovodstva na terenu održao govor zalažući se za služenje vojnog roka u vlastitoj republici. Ova poruka je prenesena Titu kada smo trebali osigurati ručak za strane goste. Dolanc je bio svjestan da ću osjetljive dokumente čuvati pa mi ih je povjerio. Uvijek sam ih skupljao za njega. Tijekom tog susreta prepoznao sam Dolančevo ime iz jedne depeše i nakon toga obavijestio Tita da je to “netko tamo”, kako smo ga zvali. Dolančeve namjere nisu bile rasturanje vojske, nego same države. Od tog trenutka Tito više nije imao želju da se ikada više sretne ili čuje za Dolanca. Često sam razmišljao kako je Dolanc dospio do čela stranke. Nažalost, naša nesreća je počela kada se on pojavio.
Po svom uvjerenju, ona vjeruje da njezino svjedočanstvo ima potencijal promijeniti tijek povijesti. Da su moja svjedočanstva bila podijeljena u odgovarajućem trenutku, ona bi imala potencijal potpuno promijeniti tijek naših života. Imali smo brojne poznanike, od kojih su neki izrazili veliko zanimanje za susret sa mnom nakon Titove smrti. Nažalost, stalno su nailazili na omalovažavajuće odgovore, označavajući me kao neposlušnu osobu koju treba izbjegavati. Bojao sam se da će na njih utjecati moji izvještaji, koji zapravo nisu ništa drugo nego konkretni dokazi i uvjerljivi argumenti. Nasuprot tome, priče koje su pričali o meni nisu bile ništa drugo do lažne izmišljotine.
