Mi se danas malo bavimo sa balkanskim loncom, i međureligijskim odnosima u cijeloj regtiji. Evo i zanimljive priče na ovu temu…
Na prostoru kakav je Balkan, prepun etničke i vjerske raznolikosti, svakodnevni život često se susreće s pitanjima međuvjerskog razumijevanja i suživota. Dvije najzastupljenije vjerske grupe u ovom dijelu Evrope jesu islam i pravoslavlje, koje dominiraju ne samo po broju sljedbenika već i po uticaju na društvene i kulturne norme. Upravo zbog te raznovrsnosti, brojna su pitanja koja se javljaju u svakodnevnim susretima i prijateljstvima između pripadnika različitih vjera.
Jedna od nedoumica koja često dolazi do izražaja tiče se vjerskih obaveza i ceremonija, kao i uloge koju vjernik jedne religije može (ili ne može) preuzeti u obredima druge. Posebnu pažnju javnosti privuklo je pitanje: Može li musliman biti kum pri pravoslavnom krštenju?
Na ovo pitanje je odgovorio dr. Elvedin Pezić, ugledni doktor znanosti s Fakulteta islamskih nauka, koji je poznat po tome što kroz društvene mreže otvoreno komunicira sa svojim vjernicima i razjašnjava teološke dileme. Nedavno je podijelio svoje mišljenje povodom konkretnog pitanja koje mu je uputio jedan musliman: „Imam bliskog prijatelja koji je pravoslavac i zamolio me da budem kum njegovom djetetu prilikom krštenja. Je li to dozvoljeno?“
Dr. Pezić je odlučno odgovorio da takva uloga nije prihvatljiva za muslimana. Svoje objašnjenje temelji na teološkim osnovama islama i razlici u vjerovanju između islama i kršćanstva. Kako ističe, kršćansko poimanje Boga kroz koncept Trojstva duboko se razlikuje i čak je u kontradikciji s islamskim učenjem o Božjoj jedinstvenosti. „Allah je jedan i nema druga“, istaknuo je dr. Pezić, naglašavajući da bi učestvovanje u tuđim vjerskim obredima značilo odmak od vlastite vjere.
Posebno se osvrnuo na čin krštenja, koji u hrišćanstvu ima duboko duhovno značenje i smatra se sakramentom. Po islamskom učenju, nijedan musliman ne bi smio biti dio takvog obreda, pa čak ni u simboličnoj ili prijateljskoj ulozi. “Nije prikladno da musliman prisustvuje, a kamoli aktivno sudjeluje u vjerskim obredima druge religije,” poručio je dr. Pezić.
U zaključku svog izlaganja, pozvao je vjernike da ostanu dosljedni svojoj vjeri i na uljudan, ali čvrst način odbiju učešće u takvim situacijama. Savjetovao je da se prijateljstvu ne mora stati na put, ali da se jasno mora povući granica kada je riječ o vjerskim dužnostima: „Možemo zajedno piti kafu ili šetati, ali ne i zajedno učestvovati u obredima.
U drugom dijelu priče, prelazimo na jedno izuzetno svjedočanstvo koje dolazi iz Gruzije – zemlju koja također gaji duboku pravoslavnu tradiciju. Ovdje se radi o neobjašnjivom fenomenu vezanom za krv svetog Gavrila Gruzijskog, monaha koji je svojim životom i djelom zadobio ogromno poštovanje među vjernicima.
Prije nego što je preminuo, jedan od uglednih liječnika, dr. Zurab Varazi, odlučio je uzeti uzorak krvi od starca Gavrila radi medicinske analize. Iako sam starac nije pridavao važnost toj pretrazi, dopustio je ljekaru da uzme uzorak. “Uzmi koliko hoćeš,” rekao je, bez mnogo uzbuđenja.
Međutim, tokom transporta u Tbilisi, bočica sa krvlju je ispala i gotovo se u potpunosti prosula. Ipak, ostalo je dovoljno materijala za analizu. I tu počinje pravo čudo – krv svetog Gavrila, čak i godinama nakon njegove smrti, zadržala je svježinu i prirodnu boju, kao da je tek izvučena iz ljudskog tijela! Medicinski stručnjaci bili su zapanjeni i nisu mogli ponuditi racionalno objašnjenje ovog fenomena.
Starac Gavrilo, pravim imenom Goderdzi Urgebadze, rođen je 1929. godine, a preminuo 2. novembra 1995. Njegov grob, smješten u samostanu Samtavro, postao je sveto mjesto na kojem su se ubrzo počela dešavati razna čudesna ozdravljenja. Ljudi iz cijele Gruzije, pa čak i iz inostranstva, dolazili su da posjete njegov grob, donoseći sa sobom ulje, zemlju i molitve.
Zbog učestalih posjeta i iskopavanja, časna sestra Paraskeva – bliska suradnica svetog Gavrila – odlučila je izvaditi epruvetu iz zemlje i postaviti je na posebno mjesto iznad groba. I danas ona čuva tu krv, dočekujući vjernike, hodočasnike, pa i turiste, nudeći im znak blagoslova i krštenja.
Gruzijska crkva proglasila je starca Gavrila svetim 2012. godine, a njegovo naslijeđe i dalje živi, ne samo kroz vjerska čuda, već i kroz poruke mira, vjere i ljubavi koje je širio.
