Upozorio sam sebe da ću biti kriv ako sve ode do đavola. To sam stvarno izgovorio, naglas, jedne proljetne večeri dok sam sam sjedio u autu ispred naše zgrade i gledao u prozore na trećem spratu, u plavu svjetlost televizora koja je klizila po zavjesama. Moja kćerka, Lara, imala je petnaest godina i svijet koji se ljuljao kao autobus bez kočnica. Ja sam imao četrdeset i tri i tvrdoglavost čovjeka koji misli da može popraviti sve što je slomio ranije, samo ako snažnije stisne šrafciger.
Ponovo sam se oženio tog ljeta.
Nije bilo vatrometa ni velikih govora; bilo je skromno slavlje u restoranu kraj rijeke, miris pečene ribe i vjetar koji je zapinjao za lampione. Ona se zvala Mina — miran glas, smijeh koji je zvučao kao olakšanje poslije dugog dana, dvije tačkice pjegica iznad lijevog obraza. Upoznali smo se u bolnici dok sam vukao papire za svoju majku, a ona prepričavala pacijentu razliku između straha i opreza. “Strah ciči, oprez šapuće,” rekla je, i ja sam zapamtio taj red kao da je pjesma. Radila je kao psiholog, ali bila je sve osim hladne stručnoće: u njenom stanu uvijek je mirisalo na pečene jabuke i cimet, a police su bile pune knjiga koje je čitala istovremeno, ostavljajući olovke kao bokmarkere.
Lara je, naravno, imala mišljenje. Rekla ga je kratko, onog jutra kad sam joj saopštio da se ženim.
“Radi šta hoćeš.”
“Lara…”
“Šta? To je tvoj život, zar ne?”
“Jeste. Ali i tvoj, na neki način.”
“Nemoj. Nemoj od mene praviti roditelja.”
U tom “nemoj” bilo je deset godina od rastave sa njenom majkom, dvije preseljene adrese, troje propuštenih roditeljskih sastanaka i jedna proslava rođendana na koju sam zakasnio sat vremena, noseći pogrešnu tortu. Naučio sam prepoznavati ton u kome djeca govore kad pokušavaju da budu odrasla: krut, odsječen, da ne pukne.
Mina je predlagala da se stvari rade polako. “Ne moramo se useljavati odmah,” govorila je. “Možemo graditi vikende, pa dane, pa tek onda adrese.” Ja sam, naravno, preskočio dvije stepenice. Rekao sam sebi da će vrijeme ionako učiniti svoje, da je bolje da prođemo šok-ranije-faza nego da rastegnemo neizvjesnost. Kipa vode umjesto kapanja. “Znaš,” rekla je na kraju, “kad čovjek zamišlja svoje ožiljke kao priče za ispričati, brzo zaboravi da i drugi ljudi krvare.”
Uselila se u septembru. Donijela je biljke koje su zauzele prozorske daske i tri ogromne činije bez čepa, “za voće koje tek treba da kupimo”, rekla je. Lara je svoj odgovor upakovala u tišinu. Prolazila bi kroz stan kao kroz čekaonicu — brzo, bez gledanja, sa slušalicama koje su joj prekrivale svijet. Na stolu je ostavljala kružne mrlje od čaša, prkoseći podmetačima koje je Mina slagala kao male štitove.
“Hoćeš li na ručak s nama?” pitao sam je jedne nedjelje.
“Ne.”
“Zašto?”
“Jer ne.” Okrenula se i otišla u sobu.
Mina je poslije toga skupila podmetače kao posude za kišnicu i odnijela ih u kuhinju. “Daj njoj vremena,” šapnula je. “I daj sebi vremena da je čuješ.”
Lara je imala petnaest godina i oči svoje majke. Ponekad bih, kasno uveče, kad bi zaspala, stajao na vratima njene sobe i gledao je kako spava okrenuta na stomak, sa dlanom ispod obraza, i pokušavao da razumijem kako se djeca u jednom danu pretvore u strance koji pričaju jezikom slika i tišina. Kad je bila mala, nosila je gumene čizme i tražila da skoči u svaku baru. Sad je birala riječi kao oružje, kratke i tupe.
U školi su me već poznavali kao “onog tatu koji kasni”. Razredna, Senka, žena sa preozbiljnim frizurom, rekla mi je jednog jutra: “Lara je pametna. Ona je više od ocjena. Ali vidim da je nešto pritiska.” Izgovori roditelja stoje kao nečujni hor u školskim hodnicima. Ja sam ispalio jedan nasumični: “Pubertet.” Senka se nasmijala bez radosti. “Pubertet ne objašnjava sve. Dođite opet. Donesite i… novu suprugu. Nekad je lakše kad djeca osjete da odrasli pričaju.”
Mina je išla sa mnom. Lara nije došla. Sjedili smo u kabinetu punom plakata o “ranom prepoznavanju stresa”. Mina je odmjereno slušala, postavljala pitanja, zapisivala. Kad smo izašli na hodnik, stala je uz prozor i gledala dvorište. “Zamisli da si Lara,” rekla je. “Punopravna članica male porodice cijeli svoj život. Onda neko novi dobije sobu, tvoj frižider, tvoje jutro. Svi kažu da ćeš se naviknuti, ti kažeš da te niko ništa nije pitao. I još da u školu nosiš svoje lice svaki dan.”
“Da, ali… i meni je… ” Zapeo sam. Moj prigovor zvučao je jadno u vlastitim ušima.
“Znam,” rekla je. Stisla mi je ruku. “Nisi loš čovjek, samo si brz..
