Sve je započelo sasvim običnim danom, bez ikakvih nagovještaja da bi mogao da donese nešto posebno. Sestrin suprug mi je spomenuo da njegova rodica traži posao i zamolio me da je preporučim ako mogu. Nisam mnogo razmišljao, imao sam kontakte koji su joj mogli otvoriti vrata i jednostavno sam se potrudio da joj pomognem. Nisam to doživio kao veliko djelo, već kao prirodan čin – kada možeš, pružiš ruku drugome.
- Prošlo je nekoliko dana i već sam zaboravio na cijelu priču, sve dok jedno jutro nisam začuo zvono na vratima. Kada sam otvorio, ispred mene je stajao poštar s velikom bombonijerom u rukama. Na vrhu je bila mala kartica, a na njoj rukom ispisane riječi: „Hvala do neba.“ U tom trenutku osjetio sam kako mi se koža ježi. Bio je to gest koji me pogodio na način na koji nisam mogao ni zamisliti.
Shvatio sam da to nije bila tek uobičajena zahvalnost, već znak iskrene pažnje. Nisam mogao da ostanem ravnodušan. Iako smo do tada razmjenjivali tek nekoliko formalnih riječi na porodičnim okupljanjima, odjednom sam poželio da je bolje upoznam. Po prvi put u meni se rodila želja da naš odnos postane nešto više od kurtoaznog klimanja glavom.
- Bombonijera je ostala na stolu u mom dnevnom boravku, kao simbol nečega što tek treba da se dogodi. Svaki put kad bih je pogledao, u meni bi se javila znatiželja – da li je to bio samo znak zahvalnosti ili možda poruka između redova? Nisam mogao da se otmem utisku da je to bio način da mi pokaže kako želi da otvori vrata bližem odnosu.
Jedini problem bio je što nisam imao njen broj. Već dva dana molim sestrinog supruga da mi ga pošalje, pravdajući se da želim da joj zahvalim na poklonu. Ali istina je bila dublja – htio sam priliku da započnem razgovor, da saznam ko je zapravo ta djevojka koju sam do tada posmatrao površno, a koja je odjednom probudila nešto neočekivano u meni.
- Razmišljao sam o tome kakva osoba mora biti da na tako lijep i iskren način pokaže zahvalnost. To me osvojilo. U vremenu kada su ljudi često hladni, nezainteresovani ili previše zauzeti sobom, ona je odvojila vrijeme da mi pokaže koliko cijeni ono što sam učinio.
U glavi sam već vježbao šta ću joj reći kad napokon dobijem broj. Zamišljao sam da ću biti jednostavan i iskren, naglasiti da mi nije dugovala ništa, jer je moj trud bio sitnica u poređenju s njenom borbom da izgradi svoj život iznova. Ali znao sam da će razgovor prirodno krenuti dalje, da će se otkriti teme koje će nas možda zbližiti.
- U cijeloj toj situaciji najviše su me fascinirale dvije osobine: iskrenost i zahvalnost. To su vrijednosti koje danas rijetko srećem, a upravo one su dovoljne da čovjek zasija u moru površnih odnosa.
Naravno, moguće je da će sve ostati samo na tome. Možda će naš kontakt biti kratak, možda ćemo se svesti na povremene poruke i ništa više. Ali isto tako postoji šansa da iz svega izraste nešto neočekivano – prijateljstvo, bliskost ili čak ljubav.
- Shvatio sam da su me te jednostavne riječi „hvala do neba“ natjerale da zastanem i preispitam sopstveni život. Podsjetile su me koliko jedan mali gest može promijeniti način na koji gledamo ljude oko sebe. Do juče sam je smatrao tek poznanicom iz šire porodice, a danas se pitam da li mi je sudbina kroz nju poslala nešto više.
Život nas često iznenadi onda kada to najmanje očekujemo. Ponekad sitnica, poput bombonjere i dvije riječi zahvalnosti, može otvoriti vrata potpuno novog poglavlja. A ja sada stojim na pragu tog poglavlja, nestrpljiv da vidim kuda će me odvest
