U danasnjem clanku donosimo Vam jednu ispovest koja je obišla internet,pročitajte….
Postoje priče koje nas podsjete koliko su emocije snažne, ali i koliko znaju da zabole kad ih neko iznevjeri. Ovo je priča jednog čovjeka koji je volio iz srca, bez kalkulacija, ne sluteći da će mu ta ljubav jednog dana postati rana.
Nisu se upoznali u bajkovitim okolnostima, ali među njima se brzo stvorilo povjerenje. Bila je pametna, obrazovana, tiha i pomalo zatvorena, ali baš to mu je djelovalo iskreno. Šest godina su proveli zajedno, u braku koji je, na prvi pogled, imao temelje. Nije bilo velikih trzavica, nije bilo buke. Samo svakodnevica, podrška i zajednički planovi.
Međutim, iza tog tišeg suživota krila se tišina druge vrste – ona u kojoj se emocije ne uzvraćaju, već promišljeno koriste. Ona u kojoj se ljubav doživljava kao sredstvo, a ne kao svrha.
Znajući koliko joj je bilo teško što ne može da se zaposli, što njeno obrazovanje stoji neiskorišćeno, odlučio je da joj pomogne. Ne zato što nije vjerovao u nju, već zato što je želio da je vidi ostvarenu, zadovoljnu sobom. Uložio je veliki novac, potajno, ne tražeći priznanje. Htio je da vjeruje da je sama uspjela. I vjerovao je da to čini za oboje.
Ali samo dva dana nakon što je konačno počela raditi, sve se raspalo. Jedan telefonski poziv bio je kraj – bez svađe, bez objašnjenja, bez oproštaja. Rekla je da ide dalje. Hladno. Kao da tih šest godina nije postojalo.
To nije bio običan raskid. Bio je to udarac u sve što je vjerovao o ljubavi. Sve što je planirao, svi razgovori, sve tišine koje su dijelili – sada su djelovali kao lažna pozornica u kojoj je on igrao, a da nije znao da su svi scenariji već unaprijed napisani.
U njemu su se miješali bijes, tuga i nevjerica. Dani su prolazili u tišini, ali su pitanja ostajala. Je li bio samo sredstvo? Da li je ikada bio zaista voljen? I možda najteže – kako je moguće da neko ode bez i najmanje potrebe da objasni?
Imao je trenutke u kojima je mislio na osvetu. Na riječi koje bi mogle zaboljeti, na istinu koju bi mogao razotkriti. Ali znao je da bi time izdao ono malo dostojanstva što mu je ostalo. I odlučio je da neće dozvoliti da ga boli tuđi nedostatak savjesti.
Počeo je da gradi zidove. Ne od mržnje, već od samosvijesti. Naučio je da ljubav nije kad daješ bezgranično, nego kada oboje znaju kako da čuvaju ono što imaju. Naučio je da dobrota nije mana, i da njegova iskrenost ne treba da bude razlog za sram. Jer ona govori više o njemu nego o onima koji su je iskoristili.
Danas, kaže, još uvijek ne razumije u potpunosti šta se dogodilo. Ali više ne pokušava da razumije. Neki ljudi ne dolaze da ostanu – dolaze da nauče, da odu, i da nas nauče lekcijama koje inače ne bismo mogli razumjeti.
Na kraju, nije izgubio sebe. A to je najvažnije. I dalje vjeruje u ljubav, samo sada drugačije – opreznije, mudrije, ali ne manje iskreno. Kaže da, kada opet voli, neće to biti zbog potrebe da dokaže svoju vrijednost, već zato što će znati da i druga strana ima srce spremno da daje jednako.
Jer ljubav nije čin žrtvovanja, već zajedničko ulaganje u ono što dvoje ljudi izgrađuju zajedno. I samo tada ona ima snagu da opstane.
Do tada – on uči da bude svoj. Da vjeruje sebi. I da zna: ne treba se stidjeti što si volio, treba se ponositi što nisi prestao vjerovati da ljubav postoji.
