Beti Đorđević, poznata ličnost domaće džez scene, privukla je pažnju publike davne 1976. godine očaravajućim izvođenjem pjesme „Počnimo ljubav ispočetka”. Prije toga je imala dugogodišnju saradnju sa bivšim supružnikom Slobodanom Đorđevićem, pokazujući svoje neizmjerne talente u prestižnom hotelu „Jugoslavija“. Nažalost, njihov brak se konačno okončao nakon petnaest godina, navodno zbog njegove nesposobnosti da se nosi sa njenom rastućom slavom. Međutim, istina je da se do 1978. njihov odnos već značajno pogoršao. Aktivno su je tražili, a on se borio da se izbori sa svime. Situacija je za njega postala nepodnošljiva, što je dovelo do sukoba. Tokom proteklih nekoliko godina odigrao se niz nesretnih događaja koji su Beti duboko rastužili. Izlivajući svoje srce časopisu Story, izrazila je razočaranje što je petnaest godina braka kulminiralo na tako tragičan način.
Priča o njihovom zajedničkom putovanju uključivala je i radosnu priliku rođenja njihovog sina Branislava. Međutim, tragedija je zadesila njihove živote kada je Branislav neočekivano preminuo 2013. godine, u relativno mladoj dobi od 47 godina. Osvrćući se na ovaj srceparajući događaj, opriznala je da je to bila duboko tužna i tragična priča, o kojoj su rijetko govorili. Njihovi osjećaji očaja i tjeskobe bili su neodoljivi, a gubitak sina ih je ostavio potpuno razorenim i duboko nesretnim. Pronalaženje bilo kakvih pozitivnih aspekata u ovoj situaciji činilo se nemogućim, a oni su se osjećali obuzeti tugom. Ipak, usred njihovog bola, pronašla je utjehu i snagu u svojim unucima, Kristini i Vladanu. Priznali su da je muzika postala njihov izlaz za izražavanje njihovih emocija, navodeći: „Ja pevam, ali bih radije vrištala“. Sa svakom notom i svakom pjesmom, njihov dubok bol se ponovo javljao, stalni podsjetnik da njihov voljeni sin više nije s njima. Uzrok njegove prerane smrti bila je srčana bolest, a iza sebe je ostavio dvoje djece, unuku Kristinu, unuka Vladana i izuzetnu snahu Snežanu. Otkrila je da će im datum 17. jul 2013. zauvijek ostati urezan u sjećanje kao sudbonosni dan kada je njihov svijet slomljen.
„Samo mesec dana nakon njegovog odlaska, imala sam zakazan nastup na Gardošu. Ova obaveza je doneta mnogo pre njegove prerane smrti. Dolaskom u Zemun… Stajala sam obasjana reflektorima.Mnoga lica u publici su me prepoznala, svjesna mog identiteta…Obuzele su me emocije…Vjerovala sam da ću svoj bol zauvijek skrivati.Međutim, izjavila sam da je ovaj nastup posvećen mom voljenom sinu Đorđevićeva je istakla da joj je život od tog kobnog dana bio preplavljen suzama, a da bi istinski dočarala taj osećaj, odabrala je da otpeva pesmu „Vreme plakanja“, otkrila je u intervjuu.
