Danas imamo priču iz mjesta na jugozapadu Srbije, daleko od svake uobičajene kakofonije – riječi putuju brže od jutarnje magle koja se spušta niz rijeku Lim.Naime, danas govorimo o velikoj sumi novca koju je iskeširao jedan srbin za brak….
Usred te općenito čudne životne pojave nalazi se Pero Milovanović, 50-godišnji KV radnik iz Priboja; čovjek kojeg su nevolje i pustoš natjerale da traži suprugu – ne barbarstvom, već iskašljavanjem novca nevjeste iz Albanije.
- Pero je bio taj poznati majstor vodoinstalatera i grijanja, uvijek zaposlen, imućan, cijenjen i omiljen među ljudima. Imao je kuću, imanje i redovite prihode, ali ono što mu je nedostajalo bilo je više od alata. Srce mu je bilo prazno. Dok su mu se prijatelji hvalili unucima, on je večeri provodio sam; njegova majka je ponizno rekla: Kada će moj unuk doći na svijet? “Ne u imovini, nego u onome što s nekim dijelite.” Pritisak i emotivni dodir, uz nagovaranje rodbine, natjerali su Peru da kontaktira posrednicu iz sela u blizini Tutina, koja se zalagala za poštenu mladu Albanku koja će znati poštovati svog domaćina.
Ne traže puno poštovanja prema slikama ili riječima razgovora, od njega se traži da vjeruje u ono u što mogu vjerovati samo usamljeni ljudi. Po dolasku Pero se pripremio kao da mu je dan vjenčanja. Sestrinu haljinu, vintage parfem i razbarušenu frizuru pripremio je kod obližnjeg brijača. Srce mu je lupalo od iščekivanja, a opet od zebnje. Kada se ispred njegove kuće, u kojoj su bili stanari, zaustavio automobil albanskih tablica, posrednik i žena su izašli.
U djeliću sekunde Pero je shvatio da nije sve u redu. Žena ispred njega nije bila mlada dama nego sredovječna žena u kasnim četrdesetima, u punom cvatu i umorna izgleda. Posrednik ju je predstavio kao Mirsadu, svu finu i kišnu. – Ali… rekli ste da je mlada… – promuca Pero. Mirsada nije razumjela, ali je dovoljno dobro razumjela situaciju. Govor njezina tijela bio je jasan. Rekla je nešto na albanskom i kući i njemu. Posrednik je preveo: Kaže da se želi odmoriti. Kad je Pero pokušao odustati od dogovora, posrednik mu je hladno odgovorio: Nema greške. Ako je ne želite, novac vam neće biti vraćen.
Mirsada, koja je dobro razumjela situaciju, spomenula je da ne želi ostati tamo gdje nije željena, ali da joj se mora vratiti čast. Pero je bio zbunjen, inspiriran krivnjom, ljutnjom i razočaranjem. Na kraju je Mirsada otišla. Ostao je – neoženjen i u minusu 3000 eura. Priča se poput požara proširila selom. Ljudi su dolazili kao da nešto traže, ali samo su htjeli doći pogledati i dati neki cinični komentar. Majka mu je samo rekla: “Sine, zar si stvarno mislio da se ljubav može kupiti?” Pero je bio potresen. Otišao je u krčmu i tamo uz čašicu rakije tupo zurio pred sebe. Prijatelji su ga tješili riječima: Skupo ste platili lekciju. Odbio je prihvatiti poraz i otišao u selo u blizini Tutina. Nakon što je pronašao posrednika u stvari, tražio je natrag svoj novac.
Odgovor je bio kratak i hladan: Odbili ste. Ja sam samo stranka. Nema povratka. Bez dokumenata i bez svjedoka Pero je ostao bez pravde. Svi su ga u selu poznavali, ali to nije ublažilo bol. Sve o selu – svaki pogled, svaki osmijeh – ispisano je s “neuspjeh”. Odlučio je otići – daleko od priča, daleko od sprdnje, daleko od povijesti. Zaposlio se u građevinskom zanatu kod rođaka u Beču. Govoreći malo, ali marljivo, borio se danima ne govoreći mnogo. A u masnoj kašici našao Nadu – Bosanku sa osmijehom koji nije trebao prijevod.
Njih dvoje su se našli, bez posrednika, bez lažnog prisustva, samo dvoje ljudi koji su nadživjeli svoje tuge i htjeli su ispočetka s iskrenošću. Godinu dana kasnije, godinu dana kasnije vratio se u Priboj, ali ovaj put sa Nadom uz sebe. Susjedi su ga znatiželjno dočekali: Pero, jesi li se stvarno oženio? Na što je on odgovorio: Da. I ovoga puta kako i priliči – smireno, ali s osmijehom koji je govorio više od riječi. I tako je Pero nakon razočarenja i gubitaka pronašao ono za čim je godinama žudio. Jer ne može se kupiti nešto što je prava ljubav, kao što sada zna; to je nešto što se nađe.
