– Malo osoba na Balkanu zna, da je pravi brat od Jašara Ahmedovskog, popularni pjevač Ipče. Na žalost, on je u naponu svoje karijere, doživio stravičnu saobraćajnu nesreću. Poginuo je tada u novom mercedesu, a razlog je svakako bio neprilagođena brzina. Jašar se i do danas nikada nije oporavio od tako velikoga gubitka.
- Proslavljeni pjevač Jašar Ahmedovski u iskrenom intervjuu za Kurir progovorio je o raznim aspektima svog života, uključujući osobna iskustva, putanju karijere, tragični gubitak brata Ipčeta i suradnje s poznatim umjetnicima. No, krenimo od samog početka… Našu obitelj činilo je petero braće i jedna sestra: Ava, Ruždija, Mufit, Jašar i Ipče. Moje djetinjstvo bilo je ispunjeno dragim uspomenama koje držim blizu srca.
Kao i svako dijete, bio sam pun energije i znatiželje. Roditelji su nas obasipali neopisivom količinom ljubavi i brige. Imali smo sreću imati sretno odrastanje; naša je obitelj bila financijski udobna, ali ne i ekstravagantna. I moj otac i baka i djed bili su vrlo uspješni pojedinci u svojim područjima. Otac mi je bio liječnik, a majka se posvetila brizi o nama, izvrsno se snalazeći u svojoj ulozi. Usadila nam je vrijednosti kao što su poštenje i poštovanje prema drugima. Međutim, kako se pojedinci razvijaju, tako se razvija i njihovo osobno putovanje kroz vrijeme…
Moji su roditelji bili nepopustljivi u tome da moje obrazovanje ima prednost, pa su me poticali da završim školovanje prije nego što se posvetim svojoj istinskoj strasti. Po uzoru na oca, predložio mi je da upišem medicinski fakultet u Skoplju. Međutim, ja sam to odlučno odbio i izrazio svoju sklonost Sarajevu ili Beogradu. Ti su me gradovi osvojili svojom uspješnom glazbenom scenom. Unatoč mom početnom otporu, otac me na kraju doveo u Sarajevo, gdje sam nevoljko pristao upisati medicinsku školu pod uvjetom da se i dalje mogu baviti svojim glazbenim težnjama.
Na moju odluku da posjetim Sarajevo utjecala je moja veza s prijateljem koji je radio u lokalnoj upravi, što je stvorilo osjećaj bliskosti. Ovo me poznanstvo ljubazno odvelo u nekoliko lokala gdje sam imao priliku slušati talentirane izvedbe svojih kolega. Naša prva stanica bio je šarmantni restoran “Pionirska dolina”, gdje je zanosni glas Halida Bešlića ispunjavao zrak. Uz restoran se nalazio divan zoološki vrt, što je dodatno povećalo njegovu popularnost kao odredišta za ležerne šetnje i osvježavajuća pića. Kad se sat približio osam i trideset navečer, skupila sam hrabrost i upitala: “Mogu li dobiti priliku otpjevati pjesmu?” Na moje zaprepaštenje, Halid je odgovorio: “Znaš li ti uopće čuti melodiju? Ti si samo dijete!” No, čuvši moj glas, njegov talentirani harmonikaš odmah me predstavio i prije nego što sam se snašao, restoran je vrvio željnim slušateljima.
Na menadžerovo inzistiranje, zatekao sam se kako se pjesmom pridružujem Bešliću, trenutak koji je Halid priznao izjavom: “Ako je kolegica, pa zašto da ne, ali ne bi bilo dvije iste osobe…” Taj će se susret pokazati ključnim , jer je to dovelo do preporuke Halida prijatelju, što je zapravo pokrenulo moju karijeru. Za samo nekoliko tjedana, Sarajlije su me počele prepoznavati dok sam hodao ulicama.
Dvije sam godine studiranje usklađivao s nastupima po raznim lokalima diljem grada. U to vrijeme me sudbina suočila sa Šabanom Šaulićem, osobom koju sam jako cijenio i čija je glazba duboko odjeknula u meni. Čuvši moj glas, Šaban mi je uputio ove mudre riječi: “Ne možeš više ostati ovdje, moraš odmah u Beograd!” Pouzdajući se u njegovo vodstvo, odvažio sam se 1980. godine snimiti svoj album prvijenac prikladnog naziva “Ljubavi moja, pravo srećni cvijete”. Album je nadmašio sva očekivanja, postigao je izuzetan uspjeh i postao senzacija bez presedana.
- U samo dva mjeseca munjevito se popela na vrhove glazbenih ljestvica, istisnuvši me s deset najboljih vokala. Taj je trenutak obilježio moj uspon do zvijezda, jer sam stekao slavu kao najmlađi fantastični pjevač u industriji.
Dopustite mi da podijelim šarmantnu priču o očevoj dubokoj ljubavi prema glazbi. Posjedovao je nepokolebljivu privlačnost prema zadivljujućim melodijama, bilo da se radilo o skladnim zvucima Ipčetova i mene dok smo pjevali kod kuće ili o živahnoj energiji živih nastupa u lokalnom pubu. Također moram napomenuti da moj stariji brat posjeduje impresivan talent za pjevanje. Sevdalinka je posebno zauzimala posebno mjesto u srcu mog oca; jednostavno ga se nije mogao zasititi. Što se mene tiče, iako nisam završio glazbenu školu zbog nedostatka strasti za sviranjem instrumenata, otkrio sam prirodni dar za skladanje pjesama, kako za sebe tako i za druge.
Međutim, pjevanje je umjetnost koja se ne može steći izolirano. Iako se sigurno može naučiti prepoznavati i reproducirati tonove s pronicljivim uhom, sposobnost izazivanja emocija i osvajanja publike je urođeni talent koji se ne može naučiti. Kada sam se iz Sarajeva preselio u Beograd, imao sam divnu priliku postati cimer s Mirkom Kodićem. U početku sam boravio u hotelu “Excelzior”, ali jednog dana Mirko je dao ideju: “Zašto plaćati hotel kad imam apartman?” “Hajde da živimo zajedno!” Unatoč bračnoj zajednici, supruga mu je živjela u Svilajncu, tako da smo zajedno živjeli u istom stanu otprilike godinu dana.
- Od malih nogu, s nekih deset ili jedanaest godina, počeo sam stvarati prihode. Kad god je bila neka svečana prigoda, pokazao bih svoje pjevačke sposobnosti i zauzvrat dobio napojnice. Od prikupljene zarade kupio sam svoj prvi bicikl, vrlo tražen model poznat kao “pony”. Međutim, kada sam primio znatnu početnu uplatu, umjesto da poslušam savjet da uložim u nekretnine, donio sam hrabru odluku o kupnji automobila. Kritičari su me pozivali na strpljenje, ali sam ostao odlučan u svom izboru.
Odlučio sam se za BMW, koji je u to vrijeme smatran vrhuncem luksuza. To se dogodilo tijekom prosperitetne ere bivše Jugoslavije, gdje sam uživao u unosnim prilikama. Prodajom svojih ploča skupio sam otprilike 100.000 maraka, više nego dovoljno da pokrijem cijenu BMW-a od 55.000 maraka. Ohrabren ovim trijumfom, nastavio sam s produkcijom svog drugog albuma, pod nazivom “Svakom se svome vratiti”, koji je postigao izvanrednu prodajnu brojku od približno 600.000 primjeraka. No, moju reputaciju istinski je učvrstila moja pjesma “Jedna žena za dugo sjećanje”. Ova posebna pjesma postigla je izvanredan uspjeh na ljestvicama, još više učvrstivši moju jedinstvenu glazbenu osobnost.
Tijekom svog profesionalnog puta imam raznoliku kolekciju personaliziranih čestitki, od kojih svaka nosi svoju posebnu poruku. Neke karte promiču katarzično oslobađanje emocija kroz suze, osiguravajući da će taj proces u konačnici pružiti utjehu. Drugi predlažu ideju o sklapanju bračne zajednice isključivo na temelju fizičke privlačnosti. Osim toga, postoje karte koje simboliziraju završetak okolnosti, uspoređujući ga s gašenjem svijeće. Na kraju, postoje karte koje isključivo izražavaju radost kada nekoga otkrijete. Bez sumnje, moj asortiman čestitki obuhvaća širok raspon osjećaja i tema.
