Nadgrobni spomenici, bar u Srbiji, mogu da budu jako zanimljivi, a imamo i na Facebooku jako puno grupa, u koje osobe postavljaju šaljive spomenike i natpise na istima. Evo baš jedne takve priče u nastavku našeg današnjega članka….
Konkretno, govorit ćemo o spomenicima koji nisu samo jedinstveni, već posjeduju i element humora. Zadovoljstvo nam je predstaviti članak koji ne samo da je vrlo zanimljiv, već će vjerojatno izazvati smijeh i čuđenje u cijeloj regiji, upravo zbog neobičnih događaja i kreativnosti ljudi koji su ih osmislili.
Svaki dan na društvenim mrežama nailazimo na najrazličitije sadržaje, no rijetko što može izazvati takvu mješavinu emocija kao neobični spomenici – oni koji su, iako često posvećeni tragično preminulim osobama, istovremeno i urnebesno duhoviti. Riječ je o spomenicima koji pričaju priče ne samo o životu, već i o specifičnim strastima pokojnika – poput djevojke koja je obožavala mobilne telefone pa joj je u čast postavljen nadgrobni spomenik u obliku ogromnog smartphonea. Ili o gospodinu poznatom po ljubavi prema rakiji, kojem je na nadgrobnom reljefu prikazan trenutak u kojem mu supruga pruža bocu dok on u ruci drži čašicu – scena života pretočena u vječnost.
Mnogima je teško suspregnuti smijeh kada naiđu na ovakva obilježja. No istovremeno se javlja i pitanje: gdje je granica između humora i poštovanja? Trebaju li značajni momenti iz života biti ovjekovječeni spomenikom koji će trajati stoljećima? Ili je upravo taj spoj osobnog i neobičnog ono što daje spomenicima dušu?
S druge strane svijeta, nalazimo sasvim drugačiji primjer borbe za postojanje – bez humora, ali s dubokom simbolikom. Kada je Julia Hill 1998. godine odlučila da se popne na tisućljetnu sekvoju po imenu Luna, nije mogla predvidjeti da će tamo ostati pune dvije godine. U vremenu kada je Internet tek sticao snagu, njezin čin je odjeknuo širom svijeta, postavši simbol borbe za očuvanje prirode.
Julia je živjela na platformi visoko među krošnjama, suočena s kišom, vjetrom i izolacijom. Nije sišla ni kada je bilo opasno po zdravlje – jer je vjerovala da jedno drvo može pokrenuti promjenu. I jeste. Luna nije bila samo drvo, već i svjedok vjekova, jedno od rijetkih preostalih primjeraka divovskih sekvoja koje su uspjele preživjeti ljudsku nepažnju i pohlepu. Borba za Lunu bila je borba protiv sječe koja je prijetila cijelom ekosustavu sela Stafford u Kaliforniji.
Slični prosvjedi, poput onog u Oregonu 1985., već su dokazali da ovakvi potezi mogu imati konkretne rezultate – zaustavljanje sječe, promjenu zakona, širenje svijesti. Julia Hill je otišla korak dalje – njezina žrtva i ustrajnost učinile su je ikonom modernog ekološkog pokreta. Njezin čin ostaje jedno od najsnažnijih svjedočanstava o snazi pojedinca koji vjeruje da može promijeniti svijet – pa makar i s vrha drveta.
Na kraju, bilo da se smijemo neobičnim spomenicima ili zadivljeni slušamo o herojskim pothvatima pojedinaca poput Julije Hill, jedno je sigurno: svi ovi spomenici, bez obzira na oblik ili poruku, pričaju priče koje vrijedi sačuvati.
