– Emir Kusturica i Abdulah Sidran su bili nerazdvojni, sve do 1993 godine Tada je krenuo nesretni raz na Balkanu, a njih dvojica do današnjega dana više nisu progovorili niti jedne jedine riječi.
Jučer je u 80. godini života preminuo Abdulah Sidran, poznati pisac i scenarista. Nadaleko je poznat po svom legendarnom partnerstvu sa rediteljem Emirom Kusturicom, koje je rezultiralo nezaboravnim filmovima “Sjećaš li se Dolly Bell?” i “Otac na službenom putu.” Osim toga, Sidran je prepoznatljiv i po sporu koji je dostigao vrhunac oko osnivanja Andrićgrada.
Sidran je u knjizi Ruždije Adžovića iznio zapanjujuće navode o umiješanosti Kusturičinog oca u tajne službe, kako je ranije otkriveno.
- Abdullah Sidran, renomirani scenarista i pisac iz Sarajeva, nakon njihovog uspješnog partnerstva upustio se u vrlo medijski spor, pa čak i medijsku bitku sa priznatim rediteljem Emirom Kusturicom. Tokom 1980-ih, njihova je saradnja donijela filmove koji su hvaljeni od strane kritike, koji su postali kamen temeljac jugoslovenske kinematografije, iako su se njihove umjetničke perspektive razlikovale. U knjizi Ruždije Adžovića “Sidran: Živjeti, svjedočiti epohi”, Sidran je ustvrdio da je Kusturičin otac imao veze s tajnim službama.
Prema riječima Sidrana, Emirov otac je bio na istaknutom položaju u obavještajnim službama, iako se ne zna koja je to agencija, da li je to KOS ili Udba. Osim toga, njegov otac je bio i na raznim drugim pozicijama u državnim službama u Sarajevu, koje su bile naizgled obične, ali potencijalno fiktivne. To je u suprotnosti sa Emirovim tvrdnjama novinarima da mu je otac po profesiji novinar, jer nema dokaza o bilo kakvom pisanom radu koji se pripisuje Muratu Kusturici.
U knjizi “Sidran – živjeti, svjedočiti epohi”, koju je objavila sarajevska izdavačka kuća “Konektum”, renomirani pisac je pohvalno govorio o ocu svog prijatelja. On je Murata Kusturicu opisao kao voljenu ličnost Sarajeva, poznatu po svojoj ljubavi prema finom piću i sposobnosti da stvori živu atmosferu. Pisac se prisjetio brojnih prilika kada je dijelio piće sa Muratom, koji je uvijek znao napraviti sjajnu zabavu u dobrom društvu. Zahvaljujući bliskom prijateljstvu sa rediteljem Hajrudinom Šibom Krvavcem, Emir je možda pronašao put u svijet filma, jer je Šiba bio jedan od Muratovih najbližih pratilaca.
Na stranicama te knjige, Sidran je otkrio pomoć koju je cijenjeni kreator renomiranih filmova poput “Valter brani Sarajevo” i “Most” pružio nadobudnom Kusturici u ranim fazama njegove karijere.
Emir je, pokazujući svoj neporeciv talenat, osmislio zadivljujući scenario za kratki film. U ovom intrigantnom djelu on zamišlja sarajevski tramvaj kao kružnu cjelinu, koja ulazi u carstvo koje postoji samo u njegovoj mašti. Šiba, koji je bio zadubljen u čitanje, doveo je u pitanje mogućnost ulaska tramvaja u nepostojeći prostor. Emir je, pokazujući nepokolebljivo samopouzdanje, odlučno odgovorio: “Naći ću način.” Shiba je ustao sa svog mjesta i obratio se Muratu, izrazivši uvjerenje da će njegov sin biti sjajan kao režiser zbog svoje izuzetne sposobnosti da rasuđuje na tako divan način.
- U zaključku je doveo u pitanje prirodu rada Emira Kusturice, optužujući režiserovog oca, tvrdeći da su njegove tvrdnje opštepoznate među građanima Sarajeva.
- Sidran je tvrdio da se Emirov otac bavio povjerljivim državnim poslovima, zbog čega je i poznat u Sarajevu. Iako to ne mora biti javna stvar, poznavanje ove informacije može pomoći da se objasni zašto se Emir ponašao na način na koji je postupio i zašto nije ostao sa svojim ljudima i prijateljima u Sarajevu. Kao funkcioner saveznih državnih organa, Murat nije imao izbora nego da postupi u skladu s tim. Konkretna priroda njegove službe, bilo vojno ili civilno, nije poznata, ali je sigurno da je bio na funkciji u državnoj policiji, moguće kao pomoćnik sekretara za informacije. Bio je uključen u različite nivoe vlasti, kao što su skupština, vijeće i sekretarijat za informacije. Iako je imao kontakt sa novinarima i mogao ih je zvati na sastanke, on sam nije bio novinar. Ova tvrdnja služi kao koristan način da se izbjegne otkrivanje istine.
Sidran je ispričao njihovu završnu raspravu, podsjetivši da se ona odvijala 2010. godine kada se razgovaralo o stvaranju Andrićgrada, ranije poznatog kao Kamengrad. Sporovi su nastali prilikom pokušaja repliciranja određenih struktura u tom području. Sidran se suočio sa osobom, podsjetivši ih na tragične događaje koji su se dogodili u Višegradu, gdje je izgubljeno tri i po hiljade života. Doveo je u pitanje njihovu svijest o zločinima, poput paljenja kuće u Pioniru i zloglasne Viline kose. Na kraju, Sidran je postavio izazov: “Možete li podići spomenik?”
On kaže: “Neću nuditi nikakvu odbranu ako to neko traži. Spreman sam da podignem bilo koji spomenik po vašem izboru, ali na njemu mora biti natpis: U znak sećanja na sve žrtve kroz istoriju ovog kraja.” Međutim, to nije bilo dovoljno. Bilo je nešto u mojim riječima što on nije mogao podnijeti. Nakon toga, da budemo potpuno iskreni, naša rasprava je eskalirala u svađu, izgubivši svaku sličnost sa tipičnim razgovorom. Od tog trenutka više nikada nismo imali kontakt.
- Kako bismo predstavili izbalansiranu perspektivu, obratili smo se Kusturici za njegov odgovor, ali, nažalost, nije dao nikakav komentar. Kusturica je u prethodnoj izjavi spomenuo da je još 2008. godine Sidranu dao sumu od 5.000 eura za operaciju katarakte. Za to vrijeme Kusturica se, između ostalog, osvrnuo i na Sidranovu želju da proširi svoju unutrašnjost od malih nogu.
