Mi se sa našim današnjim člankom vraćamo u I Svjetski rat, i govorimo o periodu Josipa Broza Tita, i ljudi koji su mu bili najbliskiji. Jednostavno, to su bili ljudi i žene od jako velikoga povjerenja, a jedan od njih je imao posebno mjesto kod Maršala.
Glumica Milena Dapčević imala je čast da vodi prvu emisiju Televizije Beograd 1958. godine i tako postala prva spikerka u Srbiji i Jugoslaviji, prije Dušanke Kalanj, Brane Surutke i Mileta Zdravkovića.
Na poziv režisera Jovana Konjovića dobila je zadatak da uruči pozdrav Sovjetskom Savezu koji će biti emitiran u Moskvi. Značaj ove odgovornosti uzrokovao je da se osjeća prilično tjeskobno, kao što je dokumentirano u njezinom pisanom izvještaju. Dogodilo se to u vrijeme kada televizijske kamere i studiji nisu postojali, već se sve snimalo u filmskom studiju na Košutnjaku. Milena se prisjetila kako joj je savjetovano da ne uči tekst napamet, nego da ga čita uz povremeno usmjeravanje pogleda prema “publici”, što se u ovom slučaju odnosilo na kameru. Upute su uključivale posebne napomene o tome kada isporučiti retke “s osmijehom” ili “bez osmijeha”. Unatoč jednostavnosti procesa snimanja, kasnije je priznala da je imala osjećaj da se dogodilo nešto neobično.
Naravno, bio sam odjeven u svoju najljepšu odjeću, jer nije bilo dostupne posebne televizijske garderobe. Ona je iz Yugopapira doznala da je snimka bila neizmjerno trijumfalna.
Milenin nastup na televiziji dogodio se u inauguralnoj televizijskoj drami “Slučaj u tramvaju”, gdje je prikazala svoj pravi identitet glumice. Rođena kao Milena Vrsajkov u Despotovu 1930. godine, Milena Dapčević je postala jedna od najistaknutijih ličnosti socijalističke kinematografije. Nedvojbeno je njezinu karijeru odredila uloga istoimenog lika u filmu “Anikino vrijeme” snimljenom 1954. prema istoimenoj noveli Ive Andrića.
Sredinom 20. stoljeća u Jugoslaviji je osvojila srca mnogih ne samo svojim talentom, već i zadivljujućom ljepotom. Opisana kao žena neusporedive privlačnosti, njezina pojava i glas davali su naslutiti tajanstvenu tajnu koju je držala blizu, a zauvijek je ostala neotkrivena.
Svojim prisustvom krasila je brojne filmove i TV drame, a mlađi se naraštaji rado sjećaju njezine uloge doktorice u filmu “Boško Buha”. Uz njezinu blistavu karijeru u svijetu filma i televizije, u njezin se život ispreplela i izuzetna ljubavna priča koja uključuje Peku Dapčevića, narodnog heroja borca u NOB-u i Španjolskom građanskom ratu, koji je bio veleposlanik za SFRJ, a u JNA je imao čin general-pukovnika. Sudbina ih je spojila u ljeto 1952. kada je Dapčević bio na odmoru u Dubrovniku, gdje je Milena snimala film “Sve na more”. Njihova veza brzo je procvjetala, što je dovelo do braka, s Milovanom Đilasom, bliskim prijateljem, koji im je kum i bilježi njihovu duboku ljubav. U poraću se smatralo nekonvencionalnim da istaknuti partizanski borac bude u vezi s glumicom, a ne s partizankom. Međutim, Milena i Peko ostali su nepokolebljivi, nepokolebljivi pred društvenim očekivanjima. Unatoč odbijanju Dapčevićevih ratnih drugova, posebice zbog njegove prijašnje veze s lijepom i jednako hrabrom Stanom Tomašević, prvom ženom koju je Tito imenovao partizanskim komesarom i poznata kao “Titov model”, njihova je ljubav opstala.
Nasuprot tome, Pekov izbor pao je na ženu koja ne samo da nije imala istaknuto ratno iskustvo, već je bila tek dijete na početku rata.
Godine 1954., na prednovogodišnjem druženju u Klubu književnika, Milena se zatekla samo s Đilasom i njegovom suprugom. Upravo je taj susret poslužio kao inspiracija Đilasu da napiše politički tekst “Anatomija jednog morala”, u kojem je otvoreno kritizirao državne dužnosnike i njihove supruge. No, time počinje Titov poznati politički spor s Đilasom, koji je Dapčeviće doveo u kompliciran položaj. Milenina braća ranije su se izjasnila da podržavaju Staljina i završila u zatvoru, a Peko je u jeku napetosti između Tita i Đilasa odlučio ostati neutralan jer nije mogao protiv svog prijatelja. Milena i Peko su tokom života bili ponosni roditelji dvoje djece: Milice i Vuka. Milena je često izražavala ponos zbog Miličine odluke da se bavi arheologijom. U jednom intervjuu Milena je čak primijetila da njezina kći ima “odličan ukus za modu”. Unatoč suočavanju s anonimnim pismima punim mržnje i bijesa, Milena se i dalje živo sjeća tih trenutaka i ostaje ponosna na uspjehe svoje djece.
Godine 1999. njegov se život ugasio u Beogradu, uz prisustvo Milene. Ostavši u Srbiji, čuvala je drage uspomene na zajedničko vrijeme sve do svog odlaska s ovog svijeta 3. prosinca 2018. godine.
