Mira Furlan, renomirana ličnost jugoslavenske i svjetske kinematografije, ostavila je nezaboravan trag na glumačkom polju. Njena karijera je krenula još sredinom 70 gdoina prošloga vijeka, ostae upamćena zajedno sa Evom Ras, kao prva glumica koja je bila naga na nekom filmu. To je u komunističkoj Jugoslviji bilo strogo zabranjeno emitovati na televiziji.
Izdvojila ju je njezina izuzetna ljepota i izniman talent. Njezin je život odražavao izvanredne uloge koje je tumačila, ako ne i nadmašujući ih nevjerojatnošću. Unatoč vrhuncu slave, odvažno se odlučila napustiti sve zbog ljubavi i krenuti na novi početak u Americi, ne sluteći da će i tamo postići golem uspjeh.
U svojim memoarima pod nazivom “Ona me voli više od svega na svijetu”, poznata Mira Furlan neustrašivo je razotkrila svoje najskrovitije misli, dopuštajući da i najdublje emocije izbiju u prvi plan.
U ljutoj zimi 1991., godišnjem dobu poznatom po svojoj surovosti u New Yorku, napuštam Café Monaco u kojem sam zaposlena kao konobarica. Držeći strane novine, hrabro se borim s niskim temperaturama, odjevena u bluzu s dubokim izrezom koja je obaveza moje uniforme. Stojeći na raskrižju Amsterdama i Broadwaya, otvaram novine i pogled mi odmah privlači glavni članak, hrabro naslovljen “Tragična sudbina velike hrvatske glumice”. Potaknut znatiželjom, pregledavam naslov ispod, koji glasi “Težak život lake žene”. Ne mogu a da se ne zapitam na koga bi se ovo moglo odnositi? Naravno, to ne mogu biti ja. Kako bih to mogao biti ja? Borim se prisjetiti se svog nekoć nepokolebljivog osjećaja sebe. Nisam li bila visoko cijenjena kazališna glumica i hvaljena filmska zvijezda, s impresivnom zbirkom nagrada? Nije li me obožavala i publika i kolege izvođači? Kako sam odjednom postao obilježen kao izdajica? Odakle potječe ovo nesagledivo neprijateljstvo? I što je najvažnije, kako se snaći u ovoj zbunjujućoj situaciji?
Nisam li ja zauzela stav protiv nacionalizma i komadanja moje sada nepostojeće zemlje? Nisam li ja bila ta koja je vjerovala, možda naivno, da umjetnost ima moć spriječiti rat? Nisam li ja bila među onima za koje se smatralo da su na pravoj strani? Pa ipak, nekako sam označena kao protivnik masa.
Riječi mojih roditelja, “Kloni se politike”, odjekivale su mi u ušima tijekom mog odrastanja. I tako sam poslušao njihov savjet. Živeći u državi poznatoj kao Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, držao sam se uvjerenja da je politika oličenje dosade. Duboko sam ga prezirao, kao i one nerazlučive, međusobno zamjenjive figure u sivim odijelima koji su označeni kao “političari”. U svojoj sam se mladenačkoj oholosti smatrao superiornijim od ovog grubog ljudskog nastojanja. Za mene je samo umjetnost imala ikakvu vrijednost, dok je sve ostalo blijedo u usporedbi.
Nikad se nisam aktivno bavio politikom; nego se politika silovito ubacila u moj život. Stojeći na jakoj hladnoći New Yorka, odjevena u svoju oskudnu uniformu konobarice, našla sam se okružena ravnodušnim strancima koji nisu bili zainteresirani otkriti tko sam doista. Bili su u nedoumici gdje pripadam, svojoj nepostojećoj zemlji. Je li to bila Jugoslavija? Ili možda Čehoslovačka? Takvi detalji za njih nisu bili od velike važnosti, jer se sve što se dogodilo činilo dalekim i nevažnim. Pogađala je samo one drugačije, necivilizirane i primitivne. Uživali su u svom duboko ukorijenjenom neprijateljstvu, gradeći zidove umjesto mostova. “Mi Amerikanci smo tako različiti”, izjavili su. “Ne možemo shvatiti takvu primitivnu plemensku mržnju.” – To nam se nikad ne bi moglo dogoditi. – To se ovdje nikad ne bi moglo dogoditi. To su bili osjećaji koje su izrazili naši novostečeni američki poznanici 1991. Međutim, kako se nalazimo u 2019., njihova melodija se drastično promijenila.
Svijet u kojem trenutno živimo u 2019. jezivo podsjeća na onaj koji smo u očaju ostavili za sobom davne 1991. Može li se krvoproliće koje se dogodilo u Jugoslaviji promatrati kao prethodnica, tek predjelo, glavnom događaju? Postoji li nešto što Amerika može izvući iz priča koje su prije samo dvadeset pet godina izgledale potpuno nepovezane? Možda postoji neka skrivena mudrost u pričama onih koje su smatrali sporednima, marginalnima i nevažnima. Mogu li njihove priče nekako postati naše? Moguće je da sve priče, bez obzira na njihovo podrijetlo, u konačnici pripadaju svima nama. To je moja nada, ne samo zbog glumičinog sina i njegovog urođenog prava da traži sreću, već i zbog kolektivne dobrobiti čovječanstva.
Unutar svoje pripovijesti posvetila je poseban odjeljak pripovijedanju o duboko traumatičnom događaju koji je ostavio trajan utjecaj na njezino cjelokupno postojanje – incidentu silovanja koje je počinila osoba značajne popularnosti, čiji je identitet odlučila zadržati skrivenim. Duga ljubavna priča Mire Furlan i Gorana Gajića duga je impresivnih 36 godina, jedno drugome služeći kao nepokolebljivi stup snage i utjehe u najtežim životnim kušnjama.
Sredinom 80-ih započela je njihova ljubavna priča. Točnije, putevi su im se ukrstili na nastupu grupe “Le Cinema” 1986. godine, na kojem je ona pokazala svoj pjevački talent. Nakon tog susreta Mira je krenula na put Zagreb-Beograd.
U jednom je trenutku shvatila da je on ljubav njezina života, otkriće koje je otvoreno podijelila s medijima. U tom trenutku Mira je ispričala svoje zapažanje neustrašivog čovjeka koji se neustrašivo popeo na visoki jarbol broda koji ih je prevozio od Hvara do Visa. Ovaj susret označio je značajan odmak od njezinih prijašnjih iskustava s muškarcima, budući da ih je obično karakterizirala ogromna strepnja.
Iako je rođena Zagrepčanka, Gajić je završila studij režije na beogradskoj Akademiji i uglavnom radila u Beogradu. Zanimljivo, upravo u tom razdoblju počinju se javljati nacionalističke tenzije, što je dovelo do optužbi hrvatskih medija koji su je etiketirali kao izdajicu sa simpatijama prema Srbiji.
