U području medicine i ljudskog uma poznato je da se javljaju mnogi slučajevi dubokog komatoznog sna uslijed emocionalnog šoka, ali malo je onih koji izazivaju toliko znatiželje i čuda kao što je zadesilo Nadejdu Lebedevu, ženu koja je provela gotovo dva desetljeća u stanju potpunog mirovanja, bez odgovora, bez komunikacije – ali svjesna svega.
Nadežda “Nada” prekretnicu je doživjela 1954. nakon svađe s mužem. Imala je samo 34 godine, živjela je u Sovjetskom Savezu, dijeleći dom sa suprugom i njihovom petogodišnjom kćeri Valentinom. Obiteljski sukob, koji je naizgled djelovao kao još jedan običan bračni sukob, za Nadu je bio prijelomni psihički udarac.
Puna emocija, otišla je u krevet — i nije se probudila sljedećih 20 godina. Sljedećeg jutra otkriveno je da se ne može probuditi; ni liječnici nisu mogli objasniti njezino stanje. Nije bila u komi u klasičnom značenju riječi: sve su joj tjelesne funkcije bile stabilne, ali nije reagirala ni na kakve podražaje. Na kraju je ipak primljena u psihijatrijsku ustanovu gdje je ostala četiri godine s tada aktualnom dijagnozom: shizofrenija. Ali majka nije odustajala. S bolom u srcu, sa svom snagom koju može dati majčina ljubav, odlučila je Nadeždu vratiti kući. Dojila ju je, hranila i razgovarala s njom danju i noću, ali nikada nije bilo odgovora. Nadežda je bila tamo, ali zarobljena u tišini vlastitog tijela;
Tijekom svih tih godina, kako se kasnije pokazalo, Nadežda je mogla čuti i razumjeti sve što se oko nje događa. Nije mogla govoriti; nije mogla pomaknuti ruku, ali njezina je svijest bila budna i prisutna. Godine su prolazile; kćer joj je odrasla. Život je tekao dalje, a Nadežda je ležala. Ležati tiho, ali svjesno. Prijelomni trenutak dogodio se dvadeset godina kasnije kada je čula da joj je majka preminula. Taj emocionalni šok, snažan poput onog koji ju je uspavao, bio je ono što ju je konačno pokrenulo. Toga je dana u sobu ušla njezina do tada već odrasla kći i zatekla je kako sjedi na krevetu. Čudo koje nitko nije mogao očekivati.
Kad se probudila, Nadežda je te stvari morala učiti iznova – hodati, jesti, govoriti. Neko je vrijeme provela pod liječničkom skrbi, a tamo je ranija dijagnoza shizofrenije zamijenjena ispravnom – bio je to patološki san, za koji postoji histerija, modus ekstremnog psihogenog stanja kakav do tada gotovo da i nije bio zabilježen. Nakon buđenja djelovala je mladoliko, bez bora, s kosom bez umjetnih boja, no s vremenom su se počeli odvijati procesi fiziološkog starenja. Za nekoliko mjeseci, kosa joj je posijedjela, na licu su se vidjele godine, tijelo spremno preuzelo inicijativu da sustigne vanjštinu i uskladi svoje prave godine.
Unatoč očekivanjima liječnika da neće dugo živjeti nakon što se osvijesti, Nadežda je živjela još dvadeset godina. Postala je simbol osobina male klice koja se probija kroz sloj tvrdog snijega: upornosti, unutarnje snage i mentalne čvrstoće. Nikada nije imala želju da je upozna, ispriča svoju priču ili intervjuira svoje poznanike; bila je skromna i suzdržana, klonila se svakog publiciteta. Nadežda Lebedeva nikada nije tražila slavu. Nikada nije tražila priznanje za svoj neobičan način života. Samo je nastavila tiho živjeti svoj život s ljudima koji su je istinski voljeli i koji su bili uz nju kad je bilo najteže.
Ovo je jedna od najtajanstvenijih priča u modernoj povijesti medicine, ali također pokazuje koliko emocije mogu biti moćne i do koje mjere um može ići da spasi tijelo – ili ga čak zarobi. U doba koje obično ne daje prednost mirnom životu, ova priča govori o ljubavi, i boli, i nadi – onoj pravoj vrsti koja ne traži veliki odmor, već samo razumijevanje i humanost. U području medicine i ljudskog uma, poznati su mnogi primjeri duboke kome zbog emocionalnog šoka, no malo ih je možda izazvalo toliko zanimanja i nagađanja kao slučaj Nadežde Lebedeve, koja je gotovo dva desetljeća ležala u stanju potpunog mirovanja, bez odgovora, bez ikakve komunikacije – ali svjesna svega. Nadežda, ili skraćeno Nada, prekretnicu je doživjela 1954. godine nakon svađe s mužem.
Imala je samo 34 godine, živjela je u Sovjetskom Savezu, dijeleći dom sa suprugom i njihovom petogodišnjom kćeri Valentinom. Obiteljski sukob, naizgled samo još jedan uobičajen bračni sukob, za Nadu je bio prijelomni psihički udarac. Puna osjećaja, otišla je u krevet – i nije ustala sljedećih 20 godina. Sljedeće jutro nije se mogla probuditi, liječnici joj nisu mogli objasniti. Klasičnim medicinskim rječnikom nije bila u komi, funkcije su joj bile stabilne, ali nije reagirala ni na jednu. Na kraju je odvedena u neku psihijatrijsku ustanovu gdje je bila četiri godine s tom tada uobičajenom dijagnozom shizofrenija.
Ali majka nije odustajala. S bolom u srcu i svom snagom koju može pružiti majčina ljubav, odlučila je Nadeždu vratiti kući. Bdjela bi nad njom danju i noću, njegovala je, hranila je, razgovarala s njom – iako nikada nije bilo odgovora. Nadežda je bila tamo, ali zaključana u tihom zatvoru vlastitog tijela. Tijekom svih tih godina, kako se kasnije pokazalo, Nadežda je mogla čuti i razumjeti sve što se oko nje događa. Nije mogla govoriti, nije mogla pomaknuti ruku, ali njezina je svijest bila budna i prisutna. Godine su prolazile, kći je rasla, život je išao dalje, a Nadežda je ležala – nijema, ali svjesna. Prijelomni trenutak dogodio se dvadeset godina kasnije kada je čula da joj je majka preminula.
Taj emocionalni šok, snažan poput onog koji ju je uspavao, bio je ono što ju je konačno pokrenulo. Tog dana u sobu je ušla njena sada već odrasla kći i zatekla je kako sjedi na krevetu. Bilo je to čudo koje nitko nije mogao očekivati. Kad se probudila, Nadežda se morala prisjetiti kako hoda, jede i govori. Provela je nekoliko dana pod liječničkim promatranjem, gdje je prethodna dijagnoza shizofrenije zamijenjena pravom – bio je to patološki san izazvan histerijom, oblikom ekstremnog psihogenog stanja koje je do tada bilo sve samo ne moguće. Nakon buđenja, iako se doimala mladoliko bez ikakvih nabora i kose prave boje, biološke godine nisu gubile vrijeme da počnu. U samo nekoliko mjeseci kosa joj se promijenila u bijele nijanse, a lice joj je poprimilo godine.
Njezino se tijelo, kao da je moralo osigurati i “držati korak”, brzo promijenilo kako bi odražavalo njezinu stvarnu dob. Liječnici su očekivali da će umrijeti ubrzo nakon buđenja, no Nadežda je živjela još dvadesetak godina. Postala je simbolom unutarnje snage i mentalne čvrstoće – moći uma. Iako je bilo puno onih koji su željeli čuti njezinu priču, upoznati je, intervjuirati je, ona se nije htjela oglašavati i ostala je prilično skromna i sramežljiva. Nadežda Lebedeva nije težila za slavom.
Nije tražila priznanje svog ekscentričnog puta u životu. Dapače, nastavila je živjeti tiho, s ljudima koji su je stvarno voljeli i koji su bili uz nju kad joj je bilo najteže. Ovo je jedna od najzagonetnijih priča u novijoj povijesti medicine, ali služi i kao jasan podsjetnik na snagu emocija, a time i na to koliko um može zaštititi tijelo – ili ga zapravo zaključati. U doba koje često nema mnogo vremena za mirne živote, ova priča govori o ljubavi, i patnji, i nadi, onoj pravoj vrsti koja ne želi pozornost – već samo razumijevanje i ljudskost.
