On sasvim sigurno spada u legende srpskog glumišta i ostvario je veliki broj uloga po kojima će se pamtiti. Na današnji da je preminuo poznati glumac Danilo Bata Stojković, čija će nezaboravna ličnost zauvijek ostati urezana u našim sjećanjima. Danilo Bata Stojković preminuo je 16. marta 2002. godine u 68. godini nakon duge borbe s teškom bolešću. Bati je dijagnosticiran rak pluća, a priča o njegovoj otpornosti na ovu bolest svjedoči o njegovoj snazi. Jedan od njegovih mlađih kolega, Branimir Brstina, jednom je posegnuo da ga provjeri i raspita se kako je. Bata je odgovorio malo duhovito, rekavši: “Mićo, dobro mi je, evo učim raka kako se puši!”
Danilo Bata Stojković, cenjena ličnost iz anala našeg glumišta, nebrojene godine delila je neraskidivu vezu sa Olgom, svojom životnom partnericom. Kako je kazalište konzumiralo njegovo postojanje, postalo je posuda kroz koju je otkrio svoju najdublju ljubav. Naime, Olga je bila voditeljica Ateljea 212, a istaknula je da je to najutjecajnija obrazovna ustanova u njezinu životu. Putevi su nam se ukrstili u kazalištu, točnije u zgradi Borbe. U početku sam imao zadovoljstvo sve ih čuti u razredu, a kasnije sam imao privilegiju svjedočiti njihovim izvanrednim diplomskim izvedbama. Moj put u kazalištu započeo je u garderobi, gdje sam počeo kao centralist, postupno se probijajući do pozornice. Na tom sam se putu susreo s raznim izazovima, a čak sam imao i nestašnih trenutaka tijekom studija. Kazalište je postalo naš drugi dom, nadmašujući vrijeme koje smo provodili u našim stvarnim rezidencijama. Nakon mnogo godina poznavanja, konačno smo vezali čvor i krenuli na prekrasno zajedničko putovanje, koje traje nevjerojatnih 35 godina. Ove detalje Olga je otkrila tijekom intervjua.
Brak nikada nije bio briga za par, jer nisu imali mnogo obzira prema papirologiji. No, kako je glumčevo zdravlje narušeno, odlučio je zaprositi Olgu. Značaj braka za nas nije imao nikakvu težinu, jer smo stali pred oltar samo kad se on razbolio. Slijediti ga bio je iscrpljujući pothvat. Batina predanost obitelji bila je nepokolebljiva; dom je u njegovim očima imao najveću važnost. No, valja napomenuti da je dosta dugo živio životom Bečana. Ipak, kada je donio odluku da se skrasi i pronađe mir, držao se tog izbora. Često bi rekao: “Dobrobit kućanstva nikada ne smije biti ugrožena.” Visoko je cijenio tradicijske vrijednosti i rado je sudjelovao u svečanostima poput Uskrsa i Božića. Osim toga, jako se brinuo o svojoj braći i sestrama i brinuo se za njihovu dobrobit – ispričala je jednom prilikom Olga.
Unatoč zabrinutosti njegove obitelji za njegovo dobro, Batina sestra, inače liječnica, preporučila mu je da odgodi vjenčanje dok ne ozdravi. Ipak, Bata je ostao nepokolebljiv u svojoj odlučnosti.
Olga se prisjetila njihova dugogodišnjeg druženja, napomenuvši da su se službeno vjenčali tek 1991. Zanimljivo, suprugova sestra, inače pedijatrica, strogo je savjetovala da se vjenčaju. Potaknula ga je da svoj oporavak i ponovnu stabilnost prije nego što se upusti u bračnu sreću stavi na prvo mjesto. Nakon toga je ispričala zanimljivu priču s njihovog vjenčanja. Kumovi su nam bili Dragoslav Mihajlović, Mihiz, a moja kuma Nada Pešić. Dok smo izlazili iz Općine, nisam mogao a da ne osjetim trunku sućuti prema tom Romu koji je uzviknuo: “Gospodine, gori vam torba!” Ipak, bez oklijevanja je šturo odgovorio: “Marš u domovinu”, prenijela je glumčeva supruga. U intimnom okruženju izrekli su odlučujuće “da”, a Olga je uvjerena da je glumčevo teško zdravstveno stanje imalo presudnu ulogu u motivaciji da donese pravu odluku.
Nakon našeg vjenčanja u samostanu Vavedenje, obilježili smo prigodu uživajući u ležernom ručku s nas četvero. Značenje našeg sindikata nije nikoga zanimalo; naš glavni cilj bio je poštovati tradiciju. Začudo, njegova me obitelj tretirala kao da sam već dio njihove vlastite, nazivajući me gospođom Mala. Možda se upravo tijekom njegove bolesti ta veza doista učvrstila, kako je Olga tada nagađala.
