– U bivšem komunističkom bloku, krajem 80 godina prošloga vijeka bilo je jako napeto. Svugdje je mirisalo na rat, raspad sistema, što se na kraju krajeva i desilo. Prvo je krenulo u Rumuniji 1989 godine, kada je tadašnji predsjednik Čaušeski pao sa vlasti,a sportisti i javne ličnosti našle su se u velikom problemu.
- Izvanredne gimnastičke vještine Nadje Elene Komaneči donijele su joj mjesto među najboljima na svijetu, a njezina je priča nimalo filmska.
Rođena u malom komunističkom gradu u Rumunjskoj 1961., Nadjino odrastanje obilježeno je otpornošću i odlučnošću. Uz oca mehaničara, majku domaćicu i mlađeg brata, iskusila je radosti stabilne obitelji pune ljubavi. U mladosti je njezina majka prepoznala njezin potencijal i upisala ju je na gimnastiku, što je u njoj zapalilo vatrenu strast prema sportu. Tijekom života Nadja se suočavala s brojnim izazovima koji su samo poticali njezinu želju za uspjehom. Svaki put kad ju je život oborio, ustala je na noge i krenula naprijed. Danas je poznata sportašica i zagovornica globalne promocije sporta. Njezina je priča priča o trijumfu i ustrajnosti, priča dostojna vlastitog romana.
Bela Karolj, jedan od cijenjenih rumunjskih gimnastičkih trenera, zapazio je Nađu kada je imala samo sedam godina i uputio joj poziv da trenira pod njegovim vodstvom. Nađa i njezini roditelji pristali su na uvjete, a ona je počela trenirati svaki dan po tri sata. U roku od nekoliko kratkih mjeseci sudjelovala je na svom prvom gimnastičkom natjecanju, što joj nije donijelo slavu, već je potaknulo njezinu odlučnost da još više radi. Glas o Nađinom talentu stigao je i do rumunjske vlade, koja joj je tada ponudila priliku da trenira u prestižnoj državnoj gimnastičkoj školi. Uz redovnu nastavu, posvetila je osam sati svaki dan usavršavanju svojih vještina. Nije prošlo dugo prije nego što se etablirala kao jedna od najboljih gimnastičarki u zemlji, ušavši u redove elite. Nađa je s 13 godina krenula na put u New York kako bi se natjecala na američkom prvenstvu, gdje se susrela s Bartom Connerom, američkim gimnastičarem koji će kasnije odigrati značajnu ulogu u njezinu životu.
- Na Olimpijskim igrama, revolucionarno postignuće dogodilo se kada je 14-godišnja gimnastičarka postigla savršen rezultat 10, postavši prva u povijesti sporta kojoj je to pošlo za rukom. Polazeći iz Montreala, sa sobom je ponijela tri zlatne medalje kao potvrdu svog uspjeha. Po povratku u Rumunjsku očekivala je povratak normalnom i mirnom životu sa svojim najmilijima, ali sudbina je imala druge planove. Svijet je brzo prepoznao njezin talent, gurnuvši je u sferu zvijezda. Mediji diljem svijeta opsežno su popratili Nadjinu nevjerojatnu priču, što je nagnalo rumunjsku vladu da počasti nju i njezinu obitelj zasluženim jednomjesečnim odmorom i potpuno novim automobilom.
Nakon niza nesretnih događaja Nađin život krenuo je nizbrdo. Njezini su se roditelji razveli, a ona se osjećala razočarano i usamljeno. Tražeći utjehu, utočište je potražila u teretani, nadajući se da će pobjeći od nevolja. Međutim, njezina je situacija poprimila još pogubniji obrat kada je primila vijest da je rumunjska vlada intervenirala, prisiljavajući je da napusti svog pouzdanog trenera Belu i radi sa stručnjakom po njihovom izboru. Shrvana i zarobljena, Nađa je vjerovala da nema izlaza, što ju je navelo da se izolira i razmišlja o samoubojstvu kao jedinom rješenju.
U očajničkom činu popila je izbjeljivač za rublje, no srećom, na vrijeme je otkrivena i hitno prevezena u bolnicu gdje se potpuno oporavila. Unatoč njezinoj otpornosti, izazovi s kojima se suočila utjecali su na njezin nastup na Olimpijskim igrama 1980. u Moskvi. Iako je uspjela izboriti dvije zlatne medalje i dva srebra, Nađa se nije mogla suzdržati od nezadovoljstva sobom.
- Tijekom Olimpijskih igara došlo je do intenzivnog neprijateljstva između Rusa i Rumunja, što je dovelo do skepticizma među rumunjskim trenerima u pogledu nepristranosti sudaca. U svjetlu toga, Nadijin trener, Bela, otvoreno je izrazio svoje nezadovoljstvo, što je rezultiralo time da su on i njegova obitelj izgubili naklonost političkih osoba.
Prepoznajući Nadijinu potencijalnu vrijednost, rumunjska je vlada 1981. osmislila plan kako iskoristiti njezinu slavu. Organizirali su “Nadia Tour”, globalni spektakl koji je privukao obožavatelje spremne platiti pretjerano visoke cijene za ulaznice samo da bi je ugledali. Od ovog pothvata Vlada je uspio zgrnuti impozantnih 250.000 dolara, dok je Nadia, nažalost, dobila samo skromnih 1.000 dolara.
Tijekom putovanja ekipe u Ameriku, Bela, njihov trener, iznenađujuće je zatražio azil za sebe i svoju obitelj. Nađa je ostala u nevjerici kada je otkrila da ju je voljeni trener i najbliži prijatelj napustio i sam se vratio u Rumunjsku. Postupajući prema Panaitovim uputama, hrabro je preplivala Dunav zajedno s pet drugih bjegunaca i pješačila kilometrima dok nisu stigli do mađarske granice. Zbog njezine slave, Mađarska ju je dočekala s dobrodošlicom i na kraju joj odobrila ulazak u Austriju, gdje se ponovno ujedinila s Panaitom. Zajedno su se probili do američkog veleposlanstva, gdje je Nadja dobila politički azil i jednosmjernu kartu za New York.
- U Americi je imala mrežu pojedinaca uključujući trenera Belu, kolege rumunjske bjegunce i prijatelja gimnastičara Barta Konera. Međutim, sve pokušaje da dopre do nje uvijek je presreo Panait. Nikada ne bi prenio njezine poruke niti dopustio da netko razgovara s Nađom. Za komunikaciju se oslanjala isključivo na njega. Unatoč tome, nastavila je javno nastupati, uvijek u pratnji Panaita. Unatoč braku, kružile su priče da su Nadja i Panait u romantičnoj vezi. Kad je bila suočena s tim nagađanjima, Nadja je stalno odgovarala istom zagonetnom rečenicom: “To je tajna.” Ovaj odgovor je bio neophodan jer ju je Panait držao zatočenom.
Nakon nekoliko mjeseci ovakvog načina života, Nađa se naposljetku povjerila prijatelju od povjerenja koji se suočio s Panaitom, zbog čega je ovaj pobjegao s cijelom Nađinom ušteđevinom od 150.000 dolara zbog straha od vlasti. To ju je ostavilo u potpunosti oskudnom. Polako, ali sigurno, počela je ponovno graditi svoj život i odjednom se sjetila svog starog poznanika Barta Konera s kojim se mnogo nasmijala i zbližila tijekom zajedničkog vremena na Olimpijskim igrama u Montrealu.
Skupivši hrabrosti, javila mu se telefonom, a njihovi razgovori trajali su godinu i pol dana. Bart je uputio poziv Nađi da se preseli u njegovu rezidenciju u Oklahomi i predložio ideju o zajedničkom osnivanju škole gimnastike.
