Kako je Amerika imala Muhameda Alija u svoje vrijeme, tako je i Jugoslavija imala par šampiona, a jedan od njih je svakako i Ante Josipović. Čelična ljevica, tako su ga zvali u njegovo vrijeme, a osim sjajne karijere imao je i više nego zanimljiv život, koji je bio ispunjen raznim i uzbudljivim događajima.
U Banjoj Luci sam stupio na ovaj svijet kao šezdeset prvi čovjek koji je to učinio. Odrastajući na periferiji, iskusio sam neku vrstu seoskog života, život na rubu. Nije dugo trebalo da počnem istraživati grad čim sam krenula u školu. Još tijekom mojih osnovnih godina formirali smo vlastite male klike upravo na ulicama na kojima se nalazimo danas. Možda znate, ili ste možda čitali o tome, ali Banja Luku je 1969. godine pogodio snažan potres. Upravo ovdje, na mjestu gdje sada sjedimo, jedna zgrada je potpuno srušena i naknadno zamijenjena ovom koju vidimo danas. Živo se sjećam svih zamršenih detalja života u tom razdoblju…
Pripremite se za veliko iznenađenje. Moja namjera po dolasku na Olimpijske igre bila je osigurati pobjedu barem u prvom meču. Nakon što se taj trijumf postigne, budi se ambicija, koja vodi do sljedećih pobjeda – druge, treće, četvrte… Praćene osjećajem ponosa. Bili smo pravi domoljubi. Ponos ima prednost, a odmah nakon njega slijedi utjecaj na mladi um. Usred svega toga promatrao sam i pravu prirodu ljudi.
Oni su osebujni i vođeni pohlepom. Neki vas pojedinci žele iskoristiti i nauditi vam, baveći se tajnim aktivnostima. Međutim, nisam se dao zaokupiti takvim stvarima. Srećom, još uvijek imam krug pravih suputnika, neokaljanih zlobom ili bolešću. U trenutku kada sam dobio priznanje na Olimpijskim igrama, moj život je doživio duboku transformaciju. Sve se promijenilo u srži. Novac nije bio moja početna briga. Iako su u to vrijeme bile dostupne novčane nagrade, bile su ograničene na najviše 20.000 do 30.000 dolara.
Potkraj 1991. zemlja se već počela raspadati, a 1992. rat je značajno eskalirao. Sve je stalo, potpuna obustava. Bilo je to 1993. godine kada sam razgovarao s Halidom. Razveo se od svoje žene, postavši prvi koji je prekinuo veze s mojim bivšim partnerom. No, svejedno je posudio novac, pitajući me gdje troši tolike svote. Od svih je uzimao novac, čak i od vlastite punice, pribjegavajući pljački. Nitko nije bio pošteđen njegove krađe, što mi se jako gadilo. Na kraju je počeo posuđivati i kod lihvara. Nazvao sam ga ’93. ili ’94. Stavra, moj prijatelj iz Pančeva i Šešeljev tjelohranitelj, tada je bio u Švicarskoj. Došao je lokalni kamatar, lopov, koji je izjavio da namjerava ubiti tog nitkova. Rekao sam mu da je moj bivši lukav pojedinac, a on je odgovorio da 50.000 eura nije vraćeno.
U Banjoj Luci imam sina od 17 godina iz trećeg braka. Zove se Luka i visok je skoro dva metra. Sretan sam što ga viđam svaki dan. Osim toga, imam još jednog sina u Švicarskoj, gdje sam prethodno bio u braku s gospođom Oliver pet-šest godina. Iako je iz njenog prethodnog braka, smatram ga svojim. Zove se Kevin i izrastao je u finog mladića. U početku je moj prvi sin pokazivao interes za boks, ali sam ga uvjerio da se umjesto toga bavi nogometom. Što se tiče Kevina, on je već zaposlen i posvećen poslu u Švicarskoj. Međutim, mom najmlađem sinu nedostaje ambicija i većinu vremena provodi zadubljen u telefon.
91. sam krenuo na put u Italiju. No, prije nego što sam stigao na odredište, zaustavio sam se u Švicarskoj gdje smo nažalost doživjeli poraz. Unatoč ovom neuspjehu, Halida me pratila kroz cijelu ovu avanturu. Frustriran ishodom, odlučio sam nastaviti putovanje i stigao u Rim ’92. Međutim, ’93. sam se morao vratiti u Beč zbog bankrota mog menadžera u Rimu, zaista izvanredne osobe. Kad je rat završio, krenuo sam u Zagreb, vođen snažnim patriotizmom i željom da budem bliže Banjoj Luci. Za Banja Luku gajim duboku ljubav, bez ikakve rezerve. Trenutno nemam problema, a Banja Luka mi uzvraća ljubav. Nakon toga sam se preselio u Medulin, gradić u Istri, jer je postalo očito da će rat potrajati unatoč izostanku stvarnih borbi. Ljudi su još uvijek bili u sukobu jedni s drugima. Nekoliko godina sam živio u Medulinu dok se nisam razveo s prvom ženom. Bilo je to poslije rata kada sam prvi put posjetio Banja Luku, za vrijeme turnira. Tom se prilikom jedan imbecil odlučio naciljati na mene.
Godine 1997. otkrivena je osoba koja je pod utjecajem Državne sigurnosti pristala izvršiti zadatak. Bio je uvjeren da će mu to povećati ugled. Nakon toga je pobjegao u Beograd i nastavio sa svojim životom.
Priča se da će me Jack Nicholson, kojeg sam osobno smatrao nezanimljivim i neprivlačnim zbog svog jedinstvenog ponašanja, pozvati na prijem u svoju vilu. O tome su me obavijestile naše hostese koje su bile prisutne i radile. Nakon druge, treće i posljednje utakmice, upućuje poziv da mu se pridruži u njegovoj vili. Đujićka, izuzetna i inteligentna djevojka koja je slučajno unuka popa Đujića, već gaji osjećaje prema njemu. Budući da su nam smještaj na sveučilištu USL bile trokrevetne sobe, odlučujemo otići u njezin stan iz olimpijskog sela. Ona me uvjerava da to nije loša ideja. Ovo je vrhunac uzbuđenja. Međutim, ona spominje da je njegov prvi susjed Rock Hudson. Nažalost, Rock Hudson je bio prva osoba koja je oboljela od AIDS-a, a i on i Nicholson su smatrani pomalo nekonvencionalnima. Nicholson ima strast prema boksu i posjećuje svaki meč. Sada, sklon sam reći, neka nastave on i njegova pratnja.
Kao pojedinac koji se smatra nepodobnim, ostaje mi da razmislim koje će radnje njihova stranka poduzeti protiv mene. Nadalje, jedan moj poznanik me obavijestio da je bilo pokušaja da mi se daju određene supstance zbog mog statusa fizički spremnog sportaša. Ove globalne osobe smatrale su me vrijednim posjedom, smatrajući me intrigantnim. Međutim, odbio sam njihovo napredovanje. Naime, Diana Ross i Whitney Houston bile su među onima koji su svjedočili mojim nastupima, pružajući nam zabavu unutar granica olimpijskog sela.
Nemam više što da vam kažem, a samo ovo je dovoljno. Međutim, dopustite mi da dodam ovo kad se raspitate: želim da me pamte kao vječito veselu osobu, čak iu najtežim vremenima. Zapamtite me kao pravednu osobu koja nikada nikome nije uzrokovala nevolju. Trenutno nastavljam voditi bezbrižan život. Budite uvjereni, nikome nisam uništio život, čak ni ženama.
