Mogu reći da ja Ana ušla u moj život kada sam napunila 7 godina,moja bioloska majka,. U tom periodu, moja biološka majka se preudala i preselila u drugu saveznu državu, ostavljajući me da živim sa ocem. Ana je bila ta koja me dočekala otvorenog srca, učila me kako da vežem pertle, spremala mi užine za školu i svake večeri čitala bajke dok ne zaspim. Njen blagi karakter, strpljenje i želja da mi bude oslonac ostavili su neizbrisiv trag na mom odrastanju, iako me nije rodila
Danas, sa 28 godina, stojim pred važnim životnim trenutkom – uskoro ću se udati. Sve bi trebalo da bude savršeno, ali jedna rečenica moje biološke majke unijela je nemir i preokrenula moje misli. Rekla mi je: “Neću doći na tvoje vjenčanje ako bude prisutna Ana.” Te riječi su me duboko povrijedile i stavile u nezahvalnu situaciju između dvije žene koje su u različitim fazama obilježile moj život.
Nakon nekoliko dana unutrašnje borbe, odlučila sam da razgovaram sa Anom. Pogledala sam je u oči i tiho rekla: “Volim te, ali krv je krv.” Nije odgovorila ništa, samo me pogledala onim poznatim blagim pogledom i osmijehnula se. Taj osmijeh me progonio danima. Pitala sam se nosi li u sebi tugu, razočaranje ili jednostavno prihvatanje situacije.
Na jutro svog vjenčanja, dok sam mislila da ću osjećati samo uzbuđenje, zazvonio je telefon. Na ekranu je pisalo njeno ime – Ana. Srce mi je snažno zakucalo, ali ono što sam čula s druge strane zaledilo me.
“I sama ćeš jednog dana imati djecu,” rekla je tihim glasom. “Tada ćeš shvatiti da majka nije samo ona koja te rodi. Majka je ona koja te podiže, koja tvoje potrebe stavlja ispred svojih, koja se svega odriče zbog tvog osmijeha. To je pravo majčinstvo.”
Nakon tih riječi, linija je utihnula. Prekinula je vezu. Telefon mi je ispao iz ruku, a u stomaku sam osjetila knedlu koja mi je oduzimala dah. Panično sam otrčala do oca. Morala sam razgovarati s njom, reći joj da je volim, da nisam htjela da je povrijedim, da mi znači više nego što sam ikada mogla izgovoriti.
Kada sam stigla kući, dočekao me prizor koji mi je slomio srce. Njen dio ormara bio je prazan. Njen miris više nije ispunjavao prostorije. Sve je bilo tiho, hladno i prazno, kao da nikada nije ni postojala tu. Na stolu je stajalo pismo adresirano mom ocu.
U njemu je pisala da odlazi jer više nema osjećaj da pripada u ovoj porodici. Navela je da me voli, ali da je umorna od borbe za mjesto koje joj nikada nije potpuno pripadalo. Pisala je da se trudila svim srcem, ali da je iscrpljena od stalnog podsjećanja da nije moja biološka majka.
U tom trenutku, koljena su mi popustila i pala sam na pod u suzama. Moj veliki dan, koji je trebao biti najljepši u životu, sada je bio ispunjen gorčinom, tugom i dubokom grižom savjesti.
Nisam htjela da stvari odu tako daleko. Samo sam željela da moja majka bude uz mene kada izgovaram sudbonosno “da”. Pitala sam se, da li je to bila prevelika želja?
Dok mi u glavi odzvanjaju Anine riječi, počela sam da shvatam istinu. Možda krv povezuje ljude biološki, ali ljubav, žrtva i prisutnost su ono što ih povezuje u srcu. Tek sada sam razumjela ko mi je bila prava majka.
