Postoje riječi koje majka nikada ne želi čuti. Kada ih izgovori vlastito dijete, nešto u vama se slomi zauvijek.
“Mama, ne mogu da imam djecu.”
Taj trenutak pamtim kao da je bio juče. Sjedile smo za kuhinjskim stolom. Njene ruke su drhtale dok je pokušavala ostati smirena, a meni je sve u prsima utihnulo. Svijet je postao tiši, zrak teži. Nisam znala šta da kažem. Samo sam je zagrlila.
U danima nakon toga, nije me napuštalo jedno pitanje: Jesam li ja kriva? Jesam li prenijela nešto pogrešno? Jesam li u trudnoći pogriješila? Jesam li nešto mogla drugačije?
Znam, nije racionalno – ali srce majke ne zna za logiku. Samo za osjećaj krivice i želju da zaštiti svoje dijete od svijeta, pa i od same sudbine
Šutnja koja boli
Nakon te vijesti, moja kćerka se promijenila. Prestala je pričati o budućnosti, o imenima djece koja je nekad davno zapisivala u malu svesku, o kući s dvorištem i klackalicama. Umjesto toga, tišina. I osmijeh. Onaj lažni, koji samo majka zna prepoznati.
Ljudi su joj nastavili postavljati pitanja:
„Kad ćeš postati majka?“
„Šta čekate?“
„Vreme ti ističe…“
Svaki put bih osjetila kako se stisne, kao da zadržava dah. A ja sam željela da vičem na cijeli svijet – ostavite je na miru. Ne znate šta nosi u sebi.
Put bez mape
Počela je da se informiše o mogućnostima: vantjelesna oplodnja, hormonske terapije, usvajanje. Ali ništa nije bilo sigurno. I ništa nije bilo lako. Vidjela sam kako joj svaka nova nada otvori srce – samo da bi je sljedeći nalaz zatvorio još čvršće.
Ponekad bi rekla:
“Možda nije suđeno. Možda moj smisao nije u majčinstvu.”
Ali ja znam koliko je željela to. Koliko se igrala s lutkama dok je bila mala i zamišljala da su to njena djeca. Koliko je brižna, topla, puna ljubavi. I zato sam ja odlučila da ne gubim nadu – čak i onda kada je ona počela da odustaje.
Snaga u tišini
Danas, moja kćerka ne govori često o tome. Ponekad, kada vidi bebu na ulici, oči joj zasjaje, ali odmah pogne glavu. I dalje se nadam da će, na ovaj ili onaj način, jednog dana postati majka. Jer bi bila divna.
Ali i ako se to nikad ne desi – ona je već neko kome se treba diviti. Jer je preživjela tihu bol, ona koju mnogi nikada neće razumjeti. Jer je naučila da život nije uvijek onakav kakav smo sanjali – ali da i dalje može biti vrijedan.
Majčina poruka
Ova priča nije tu da izazove sažaljenje. Pišem je jer znam da negdje, neka druga žena upravo izgovara iste riječi svojoj majci. I neka druga majka sjedi u tišini, ne znajući šta da kaže…
