“Moj otac se oženio po treći put – i više ga ne prepoznajem”
Moj otac je sada u trećem braku. Iako bi neko pomislio da čovjek s tolikim iskustvom zna što radi, ja sve češće imam osjećaj da smo ga – brat i ja – potpuno izgubili.
Njegov prvi brak bio je s mojom majkom. Bili su mlad par, vjenčali su se s puno ljubavi i planova. Imali smo, što se kaže, pristojan život. Nismo imali bogatstvo, ali bilo je topline, ručkova u četiri popodne, porodičnih odlazaka u park. Moj otac je bio stub kuće – principijelan, topao, duhovit čovjek. Onda je jednog dana, kad sam imala trinaest godina, jednostavno rekao da odlazi. Majka je nijemo gledala u njega, a ja sam pomislila da se šali.
Ali nije.
Ubrzo je došla druga žena. Nije nas voljela. Trudila sam se da to ne primijetim, ali osjećalo se u svakom pogledu. Otac se trudio da balansira, da ne povrijedi ni nju ni nas, ali vremenom je počeo da se mijenja. Postajao je hladniji. Uvijek je imao opravdanje – „Umoran sam“, „Nemam vremena“, „Ne možeš tako pričati o mojoj ženi“. Njegova žena, a ne „vaša maćeha“, ne „naša porodica“ – sve je bilo usmjereno na nju.
Taj brak je trajao nekoliko godina. Završio se burno, a otac je tada opet pokušao da nas približi. Vozio nas na izlete, zvao da dolazimo na ručkove, kupovao poklone koje ranije nije. Bio je to on, na momente – onaj stari tata koga smo voljeli svim srcem.
I taman kad sam pomislila da ćemo opet biti porodica, pojavio se treći brak. Iznenada. Bez mnogo najave, samo rečenica: „Ženim se opet.“ Ovaj put s puno mlađom ženom. Ona ima skoro dvadeset godina manje od njega. Ljubazna je, dotjerana, nasmijana, ali… hladna. Kao da u njoj nema iskonske topline, samo forma i predstava.
Od tada ga skoro i ne viđamo. I kada ga vidimo, on nije više naš otac. Njegove teme su drugačije – pričanje o novim putovanjima, njenoj djeci iz prethodnog braka, o planovima koje s nama nikada nije dijelio. Kao da pokušava da nas uvjeri da je sretan, a pritom se sve više gubi iz naših života.
Nedavno je bio moj rođendan. Nije došao. Poslao je poruku: „Sretan rođendan, sine. Volim te.“ Bez poziva, bez glasa. Zaboljelo je više nego što želim da priznam. Čak ni ne zamjeram njegovoj ženi – nije ona uzela oca od nas, on je sam otišao.
Bratu je još teže. On se povukao, više ne zove ni ne piše. Kaže: „Tata je sada zauzet svojim novim životom. Nema više mjesta za nas.“
Pitam se često: gdje je nestao onaj čovjek koji nas je ljuljao na ramenu, vodio u bioskop, kupovao pite subotom ujutro? Da li je to sve bio samo period dok mu je odgovaralo? Ili je samo izabrao udobnost novih odnosa nad odgovornošću prema onima koje je stvorio?
Ne pišem ovo da bih ga osudila. Pišem da bih se oslobodila tereta. Jer više ne mogu da ga molim da bude otac. To nije nešto što se moli – to je nešto što se jeste.
Ako se jednog dana probudi i poželi nas ponovo u životu, nadam se da će znati da vrata nisu zatvorena. Ali sada – sada sam umorna od nadanja. Umorna od čekanja poruke, poziva, zagrljaja. Umorna od pravdanja tuđih izbora koji su mene ostavili praznih ruku.
Na kraju, ne tražim savršenog oca. Samo onog koji nije zaboravio da njegova djeca i dalje postoje
