Jutro je počelo mirno, gotovo savršeno u svojoj običnosti. Marko je ustao ranije nego inače, popio kafu sa mnom i prije nego što je izašao, nježno me poljubio u čelo. “Svratiću samo po hleb, brzo se vraćam,” rekao je uz osmijeh koji mi je godinama bio oslonac. Nisam ni slutila da ga tog trenutka gledam posljednji put dok prelazi prag našeg doma.
Nakon što su se vrata zatvorila, nastavila sam da spremam doručak, praveći planove za dan pred nama. Sat je prolazio u tišini, pa još jedan. Njegov telefon je bio nedostupan. U početku sam se tješila – možda je sreo nekoga na putu, možda se zadržao u razgovoru ili skoknuo do prijatelja. Ali kako su sati prolazili, tišina je počela da me steže poput omče. Nelagoda se pretvorila u nemir, a nemir u sirovi strah koji mi je paralisao svaki udah.
Počela sam zvati redom – njegove prijatelje, komšije, bolnice, pa čak i policiju. Svi su samo slezali ramenima. Marko je nestao bez traga, kao da ga je zemlja progutala.
Dani su se razvlačili u sedmice, a sedmice u mjesece. Policijska istraga nije donijela ni najmanji trag nade. Nije bilo saobraćajne nesreće, nikakvih svjedoka, ni objašnjenja. Njegov nestanak je bio zagonetka koja je gutala sve oko mene. Svakog dana sam se pitala isto: Gdje je? Zašto mi se ne javlja? Šta se dogodilo?
Noćima sam legala u krevet s nadom da ću čuti škripu ključa u bravi, da ću ga ugledati na vratima s onim osmijehom koji je umirivao sve moje strahove. Svako jutro budila sam se i molila da je živ, zdrav, i da će se pojaviti kako bi mi dokazao da je sve ovo bio samo ružan san.
A onda, tačno godinu dana kasnije, stiglo je pismo.
Koverta bez povratne adrese. Srce mi je tuklo kao ludo dok sam je otvarala. Rukopis… prepoznala sam ga odmah. Prije nego što sam pročitala ijednu riječ, znala sam – Marko.
“Žao mi je. Nisam imao snage da ti kažem istinu. Otišao sam jer sam živio dvostruki život. Postojala je još jedna žena, još jedna porodica. Došao je trenutak kada sam morao da biram. Nisam htio da te povrijedim, ali ne mogu da ti slažem – nikada te nisam volio onako kako si ti voljela mene. Oprosti mi.”
Papir mi je ispao iz ruku. Zidovi su se približavali, a soba se stezala poput tamnice. Sve ono što smo gradili – naši razgovori, dodiri, smijeh, tihi planovi za budućnost – sve je u tom trenutku izgubilo smisao. Suze su potekle bez prestanka, kao da će mi oduzeti i posljednji dah.
Pitala sam se:
-
Kako je mogao otići tako?
-
Kako je mogao nestati iz mog života bez riječi?
-
Zar mu ništa nisam značila?
Dugo nisam mogla razumjeti kako čovjek kojem sam vjerovala više nego sebi može tek tako nestati i ostaviti me da krpim komade u tišini. Ponekad se uhvatim kako razmišljam – šta bi bilo da je tada skupio hrabrost i rekao mi istinu u oči? Da li bi to manje boljelo od ove tišine i izdaje koja me i dalje progoni svake noći?
Danas, kada čujem škripu vrata ili osjetim miris svježeg hleba, srce mi zastane. Ne zato što ga čekam – znam da se neće vratiti. Već zato što se pitam: hoću li ikada prestati tražiti smisao u riječima koje je izbjegao da mi kaže
