Da li znate ko je najbolji bosanski košarkaš svih vremena? U pitanju je rođeni tuzlak, a mnogi misle da je u stvari iz Sarajeva…
Priča o Mirzi Delibašiću nije samo priča o sportskim uspjesima i slavnim trenucima pod reflektorima. To je duboko emotivna priča o čovjeku čije je srce bilo jednako veliko kao i talent. Život mu je bio složen splet ljubavi, tuge, unutarnjih borbi i neostvarenih snova. U očima mnogih ostaje inspiracija, dok u drugima budi tihu žal za tim što možda nije moralo tako završiti.
Mirza Delibašić, košarkaška legenda, rano je ušao u brak s Crnogorkom iz Beograda. Ljubav koja ih je spojila bila je snažna, ali surova stvarnost njegove karijere, putovanja i unutarnjih lomova počela je da je guta. Slava i stres postali su prevelik teret. U tom periodu, Mirza sve češće pronalazi “mir” u konobama i alkoholu. Na parketu je i dalje bio veliki igrač, ali je bilo jasno da nosi težinu koju ni najjači ne mogu dugo podnositi.
Kada su se on i supruga razišli, Mirza je, kao i u košarci, bio direktan i odlučan. Izašao je iz njihovog zajedničkog života ostavljajući kratku poruku na praznoj kutiji cigareta:
“Dogovorili smo se da ćemo se razvesti. Podržavat ću tebe i Darija.”
Nakon toga, preselio se u Madrid, gdje je karijeru nastavio u slavnom Real Madridu. Ipak, ni svi trofeji i svjetla velikog kluba nisu mogli da utišaju nostalgiju za Sarajevom. Alkoholizam i emocionalna praznina polako su preuzimali kontrolu.
Nova nada pojavila se s dolaskom Slavice Šuke, Srpkinje s Pala. Njihova veza bila je iznenađenje i za javnost i za prijatelje. Jugoslavenski mediji su tada pisali: “Izgleda da još uvijek ima nade.” Par je dobio sina kome su dali ime Danko – još jedan pokazatelj da Mirza nikad nije previše mario za etničke ili vjerske okvire koje su mu mnogi pripisivali.
Bez obzira na novu ljubav, unutrašnji demoni nisu mirovali. I dalje je vodio borbu s autodestruktivnim nagonima. Slavica, i sama bivša sportistkinja, bila mu je oslonac. Njih je povezala zajednička strast prema košarci, a ta ljubav ih je godinama držala zajedno. Slavica je znala da je to teren na kojem se oni najbolje razumiju. “Alkohol je bio njegov izbor, i na tom putu je bio sam”, često je govorila.
Nakon rođenja Danka, Slavica je željela napustiti sport i posvetiti se porodici, ali ju je Mirza ohrabrio da ne odustaje. Uz pomoć svoje majke Milene, Slavica se vratila profesionalnoj karijeri, dok je Mirza paralelno bio angažovan u KK Bosna. Njihov porodični život bio je organizovan i funkcionalan – Slavica je preuzela ulogu hraniteljice, dok je Mirza, iako zauzet, bio prisutan i posvećen otac.
Njegov odnos sa sinovima, Darijom iz prvog braka i Dankom, bio je pun poštovanja i topline. Darija je Slavica prihvatila kao vlastito dijete. Mirza nije bio roditelj koji nameće sudbinu – najviše je cijenio njihove želje, a ne sportske uspjehe.
Slavica, koja je prije braka bila poznata po ljubavi prema luksuznoj modi, sada je svoje interese preusmjerila ka porodici. U intervjuima je isticala svoju strast za kuhanjem i kako često savjetuje majku Dudu. Njene punjene paprike bile su omiljene čak i pjevaču Davorinu Popoviću, što je rado prepričavala uz osmijeh.
Sjećanja na Mirzu uvijek su bila prožeta tugom. Slavica je kroz suze rekla:
“Najgore mi je što Mirze nema. Kad bi samo mogao vidjeti četvero unučadi. To me najviše boli.”
Posebno emotivan bio je trenutak kada je bila trudna s Dankom. Nakon što je imala spontani pobačaj, ostala je nekoliko dana u bolnici. Tada joj je Mirza, na svoj poseban način, pružio podršku:
“Želiš li imati bebu? Ako ne, reci mi,” – pitao ju je.
Njihov odnos je bio dubok, pun suptilnosti i razumijevanja, ali i tuge koju nisu mogli izbjeći. Bosanski rat je za Mirzu bio kraj svega što je volio – njegov grad, prijatelji, identitet. Iako tih i nenametljiv, nosio je u sebi nesanicu, tugu i razočaranje.
Nakon moždanog udara, Mirza se povukao iz javnosti. No, jedan prijatelj ga nikad nije napustio – Davorin Popović, muzička legenda Sarajeva. Njihovo prijateljstvo bilo je duboko i autentično. Obojica su voljeli život, muziku, društvo – ali i alkohol. Kroz posljednje dane, Davorin je bio uz Mirzu, dijeleći s njim posljednje trenutke.
Njihova tuga postala je zajednička sudbina, ili kako su sami govorili: “Umrli smo na rate.”Kraj priče o Mirzi Delibašiću nije samo smrt jedne sportske legende, već završetak jednog poglavlja koje su obilježile emocije, borba i neizreciva ljudska snaga. Njegov život, iako tragičan, ostaje podsjetnik da ni slava ni talent ne mogu uvijek pobijediti ono što nas iznutra razara – ali nas i povezuje u ljudskosti.
