U danasnjem clanku donosimo Vam pricu koja je obisla internet,procitajte i saznajte u nastavku teksta….

Priča o Merimi i Dušanu – Ljubav koja je nadjačala mržnju
U jednom od najmračnijih perioda nedavne historije Balkana, kada su tenzije razdirale narode i kada su ime i prezime mogli značiti razliku između života i smrti, rodila se jedna tiha, ali moćna ljubavna priča. Merima, mlada muslimanka iz Bosanskog Grahova, i Dušan, pravoslavac iz Beograda, prkosili su svemu što ih je pokušavalo razdvojiti. Njihova priča je počela 1992. godine, u jeku rata u Bosni i Hercegovini – i ostala je svjetionik ljudskosti i nade uprkos svemu.
Te jeseni, Merima je, uslijed ratnih dešavanja, bila primorana napustiti svoj dom. Vojska ju je avionom iz Knina prebacila u Beograd, gdje je potražila utočište kod tetke koja je živjela u naselju Batajnica. Grad je bio stran, neizvjestan, ali je Merima, uprkos svemu, pokazivala izvanrednu snagu duha. Upravo u Beogradu, u tom nepoznatom svijetu, srela je Dušana – čovjeka koji će joj promijeniti život.
Njihov prvi susret desio se 22. oktobra 1992. godine, a već mjesec dana kasnije, Dušan ju je pozvao na slavlje povodom porodične slave. Taj trenutak nije bio samo društveni događaj – bio je uvod u novu, zajedničku budućnost. Ljubav između njih rasla je brzo, ali snažno, utemeljena na međusobnom poštovanju, sličnim pogledima na život i sposobnosti da jedno u drugome vide čovjeka, a ne pripadnika određene vjere ili naroda.
U to vrijeme Merima nije imala kontakt sa svojom porodicom. Nije znala da li su živi, da li su izbjegli ili stradali. Ipak, odlučila je vjerovati ljubavi. Bez zvaničnog vjenčanja, živjeli su zajedno, vrijedno radili i štedjeli za svadbu. Uskoro su dobili i dvoje djece. I dok su drugi gradili barikade, Merima i Dušan gradili su dom.
Naravno, takva ljubav nije prošla bez izazova. Kada su Merimini roditelji i bliži saznali za njen brak s pravoslavcem, uslijedile su osude. Posebno je bolan bio stav njenog oca Osmana, koji ju je isprva potpuno odbacio. Za njega, vijest da mu se kćerka udala za Srbina bila je nepodnošljiva. No, kako je vrijeme prolazilo, a Merima ostajala čvrsta u svojoj odluci i srećna u braku, Osman je popustio. Kada je konačno upoznao Dušana, shvatio je da nije važno ko je ko – već kakav je čovjek. Dušan ga je osvojio svojim karakterom i postao ne samo zet, već član porodice.
Zanimljivo je da Merimina porodica danas čini pravo ogledalo Balkana. Njena jedna sestra udala se za Amerikanca i sada živi u New Yorku. Druga sestra ostala je u Bosni, gdje se udala za muslimana. Njihov otac Osman sada s ponosom govori da u njegovom domu žive tri religije – i da sve funkcionišu u harmoniji. Taj kontrast između početne netrpeljivosti i kasnije prihvaćenosti svjedoči o snazi promjene koju donose lični susreti i istinska ljubav.
Iako je Merima u Beogradu došla iz ratom pogođene zemlje i nosila teret svoje nacionalnosti i vjere, nikada se nije susrela s otvorenom mržnjom. Ljudi su možda bili radoznali ili rezervisani, ali nikada uvredljivi. Imala je sreću da naiđe na one koji su u njoj prepoznali osobu, a ne simbol.
Danas, više od trideset godina kasnije, Merima i Dušan i dalje su zajedno. Slave i Bajram i Božić. Djecu su učili poštovanju prema svim vjerama, nacijama i ljudima. Njihov dom je mjesto gdje se ne mjeri krvna grupa ni ime – već toplina i ljubav. Oni su zajedno prošli rat, odbacivanje, neizvjesnosti – i izašli iz toga jači.