U nastavku našeg današnjega članka, govorićemo o jednom događaju, koji je definitivno uzburkao komplet društvene mreže. Slijedi jako zanimljiv tekst i priča na ovu temu…
Maria Isabel Quaresma dos Santos živjela je život koji je nadmašivao bilo koju priču iz mašte. Rođena 1970. godine u portugalskom selu Tabua, njezina sudbina bila je sve samo ne obična. Iako je kao beba bila savršeno zdrava, sudbina joj nije bila naklonjena, a njezin život postao je predmetom medijskog interesa i međunarodnog šoka.
U trenutku kada je napunila godinu dana, njezina majka, koja je bolovala od meningitisa i psihičkih problema, odlučila ju je odvesti u kokošinjac. Bez ikakvog objašnjenja, Marija je ostavljena da odrasta među peradi. Majka ju je zanemarivala, a ostatak obitelji nije intervenirao, iz razumljivih, ali užasnih razloga. Marija je godinama bila lišena bilo kakvog ljudskog kontakta. Zamislite bebu koja je odrasla samo u društvu ptica, bez ljubavi, njege i pažnje. Ova strašna situacija potrajala je deset godina.
U to vrijeme Mariju Isabel nazivaju “djevojkom s piletinom” zbog navika koje je stekla tijekom svojih godina provedenih među peradi. Nije samo fizički nalikovala pticama, već su njezini instinkti, ponašanje i prehrambene navike također postali gotovo identični s onima životinja koje su je okruživale. Odrasla je jedući žitarice, listove kupusa i ostatke hrane koje su ostale od kokoši. Oduzeta je svim običnim dječjim iskustvima, poput igre i razgovora s vršnjacima. Nije imala priliku razviti normalnu jezičnu sposobnost, jer je bila potpuno izolirana od svijeta.
Priča o Mariji Isabel došla je u javnost tek 1980. godine, kada je medicinska sestra Maria Bicao saznala o njezinoj teškoj situaciji. Maria je odlučila intervenirati, no kada je došla u selo, bila je šokirana onim što je zatekla. Majka Marije Isabel i dalje je ignorirala ozbiljnost situacije, dok su drugi stanovnici sela znali za djevojčicu, ali su ostali ravnodušni prema njenoj patnji.
Maria Isabel bila je hospitalizirana i podvrgnuta intenzivnom tretmanu, a njezino ponašanje šokiralo je medicinske stručnjake. Iako su liječnici brzo shvatili ozbiljnost njenog stanja, mnogi su bili iznenađeni ravnodušnošću zajednice koja je godinama ignorirala nasilje i zanemarivanje. Djevojčica je imala brojne psihičke i fizičke probleme, a razvoj joj je bio usporen do razine dvogodišnjeg djeteta. Tijelo joj je bilo iscrpljeno, a um duhovno i emocionalno zakržljao.
Iako je prošlo mnogo godina, Mariji su trebali stručnjaci koji su radili s njom na rehabilitaciji. Iako su joj dali novi početak, bila je nemoguće vratiti u društvo kakvo je bilo prije njezine izolacije. Ipak, zahvaljujući neumornom radu, Maria je naučila osnovne komunikacijske vještine, uključujući korištenje znakovnog jezika. Iako nikada nije prestala oponašati ptice, ona je bila na putu da se razvije i nauči osnovne ljudske vještine.
Jedna od najtragičnijih i najpotresnijih činjenica bila je ta da su stručnjaci, a kasnije i novinari, izvještavali o tome da Marija nije ni znala plakati. Nije mogla izraziti emocije, jer jednostavno nije imala priliku naučiti tu vrstu ljudske interakcije. Pokušaji da se oslobodi svojih pticastih navika bili su dugotrajni i teški, ali stručnjaci nisu gubili nadu.
U godinama koje su uslijedile, mnogi su nastavili pomagati Mariji, iako je i dalje bila duboko obilježena traumom svojih djetinjih godina. Vremenom je postala svjesna svijeta oko sebe, iako se nikada nije potpuno oslobodila svojih instinktivnih ponašanja. Kako su prošle godine, njezina rehabilitacija postala je simbol nade, ali i podsjetnik na to koliko duboko trauma može oblikovati život jednog ljudskog bića.
Danas se Marija Isabel smatra jednim od najpotresnijih i najsvjetlijih primjera borbe za preživljavanje, a njezina priča svjedočanstvo o snazi ljudskog duha, ali i o brutalnoj stvarnosti zanemarivanja koje često ostaje neprepoznato u društvu.
