Kada se majka, stub jedne porodice i simbol bezuslovne topline, suoči sa demencijom, cijela porodica proživljava bolnu promjenu. Procitajte više u nastavku teksata….
- Jedan muškarac u četrdesetim godinama podijelio je svoju ispovijest, opisujući kroz suze i osjećaj krivice kako je bolest njegove majke potpuno promijenila odnose u domu. Nekada blaga i brižna baka, koja je za unuke predstavljala sigurnost, sada je postala izvor straha i nesigurnosti. Njena demencija pretvorila je nekada vedre susrete u trenutke puni napetosti i bola.
On se prisjeća kako je majka bila žena na koju su svi mogli da se oslone – uvijek spremna da zagrli, da podijeli savjet ili pripremi kolače. Ali danas, ta ista baka često viče, zna da bude gruba i uvredljiva. Njegova djeca, koja su je nekada obožavala, sada je izbjegavaju i otvoreno mole oca da ih više ne vodi kod nje. To odbijanje boli ga do srži, jer zna koliko je ona značila u njihovom djetinjstvu.
- Najviše ga izjeda osjećaj nemoći. Priznaje da i sam sve rjeđe odlazi majci, jer mu je preteško da je vidi u takvom stanju. Ponekad presječe i ne posjeti je, ali tada ga sustigne ogroman talas griže savjesti. Osjeća se kao da je izdao i nju i sebe. Iako mu supruga pruža podršku, on ne želi da je opterećuje, pa često ostaje sam sa svojim mislima. „Nekad se osjećam kao da sam potpuno sam u ovome“, priznaje, ističući da ga najviše boli što se njihova nekada neraskidiva porodična bliskost raspada pred očima.
Za djecu je ova promjena posebno traumatična. Navikli su na baku koja je donosila radost i sigurnost, a sada se povlače i žele da pobjegnu od nje. U njihovim očima, baka je prestala biti utočište i postala je nepoznata osoba. Sin objašnjava da je za njega najteži trenutak kada shvati da njegova majka, koju je nekada gledao kao stub porodice, sada postaje stranac vlastitim unucima.
Stručnjaci naglašavaju da ovakvi osjećaji, ma koliko teški bili, nisu znak slabosti ni sebičnosti. Britanska savetnica Kolin Nolan podsjeća porodice da je prirodno osjećati krivicu i umor kada se suočavaju sa bolešću voljene osobe. Njene riječi donose utjehu: „Normalno je da mislite da niste dovoljno jaki ili da nekad želite pobjeći. Ali niste sami u ovome.“ Ona savjetuje traženje podrške u zajednici, obraćanje organizacijama za Alchajmerovu i srodne bolesti, kao i uključivanje u forume i grupe podrške. Razmjena iskustava sa ljudima koji prolaze kroz isto može biti ogromna snaga i olakšanje.
- Psiholozi dodaju da je ključno objasniti djeci da nije baka ta koja želi biti zla ili gruba, već bolest. Kada dijete shvati da iza ružnih riječi stoji demencija, a ne osoba koju voli, lakše će pronaći način da se nosi sa situacijom. Preporučuju korištenje fotografija, priča iz djetinjstva i podsjećanje na lijepe uspomene, kako bi se ponovo probudio osjećaj povezanosti. Na taj način djeca mogu da nauče da ljubav njihove bake, iako sakrivena iza bolesti, i dalje postoji.
Ovaj sin, kao i mnogi u sličnoj situaciji, stoji između dvije krajnosti – između ljubavi i očaja. Njegova krivica nije samo u tome što nekad ne posjeti majku, već i u tome što osjeća da gubi ženu koja ga je odgojila. Bolest mu je oduzela majku dok je ona još živa, a to je teret koji se teško nosi. Uprkos svemu, on nastavlja da traži način da zadrži sjećanje na ono što je ona bila i da pronađe snagu da je voli i u ovakvom stanju.
- Priče poput ove otkrivaju koliko je demencija teška ne samo za one koji obole, već i za cijelu porodicu. Ona ne briše samo sjećanja oboljele osobe, već i mijenja način na koji je voljeni doživljavaju. Porodice ostaju zarobljene između prošlosti koja je bila puna topline i sadašnjosti koja je često ispunjena bolom i nesigurnošću. Ali stručnjaci poručuju: ljubav nije nestala, ona samo mijenja oblik. Potrebno je pronaći nove načine da se pokaže bliskost i da se čuva ono malo mostova koji su ostali.
