U nastavku našeg današnjega članka, govorićemo o jednoj ženi, koja je imala djetinjstvo kao iz filmova. Naime, ona je prilikom rođenja ostavljena u samom porodilištu….
Njegovi hranitelji, porodica Edsel, nisu krili njegovo porijeklo, ali mnogi detalji ostali su obavijeni tajnom. U ormaru roditeljske spavaće sobe, među starim uspomenama, krili su se požutjeli novinski isečci. Jedan članak posebno se urezao u njegovo pamćenje – naslovljen “Majka napušta sina i bježi iz bolnice”, objavljen 30. decembra 1973. godine.
Bio je suviše mlad da razumije sve nijanse tog teksta, ali osjećaj nelagode i nečeg ličnog u toj priči pratio ga je godinama. Kasnije je otkrio šokantnu istinu – njegova biološka majka imala je samo 14 godina kada ga je donijela na svijet. U pratnji svojih roditelja stigla je u bolnicu pod lažnim imenom, rodila dijete i nestala istog dana. Medicinsko osoblje nije imalo podatke osim foto-robota mlade djevojčice sa naočarima i šiškama – jedini trag koji je Stiv čuvao poput svetinje.
Iako je imao stabilno djetinjstvo, unutrašnji nemir nije jenjavao. U 14. godini, kada je sam dostigao majčine godine iz tog vremena, pitanja o svom porijeklu postala su glasnija. Godinama je istraživao bezuspješno, sve dok se 2013. nije pojavio AncestryDNA. Testirao se, ali prvi rezultati su vodili samo do daljih rođaka.
Pridruživši se Fejsbuk grupama za usvojene osobe koje tragaju za biološkim porodicama, upoznao je Keke Mur, pionirku genetske genealogije. Njena stručnost i saosjećanje bili su ključni. Ubrzo su suzili potragu na dvije moguće žene. Jedna je imala skladan porodični život, dok je druga živjela povučeno, u izolaciji, bez čvrstih porodičnih veza. Sve je ukazivalo na to da je ona – njegova majka. No, uslijedio je novi šok. DNK analiza je pokazala da su njegovi roditelji u krvnom srodstvu. Nije bilo jasno da li mu je otac ujak ili djed, ali je nepobitno bio veoma blizak rođak njegove majke. U tom trenutku, Stiva su preplavile emocije – sram, bijes, gađenje i duboka tuga. Nikada nije mogao zamisliti da je začet iz incestuoznog odnosa.
Ipak, majku nije krivio. Djevojčica sa slike ostala je u njegovom srcu zarobljena u vremenu – žrtva okolnosti. Napisao joj je pismo, bez optužbi, samo s ljubavlju i nježnošću. Poslao je i fotografije. Nikada nije dobio odgovor, ali potpisani poštanski listić bio je prvi konkretan trag da je njegova majka zaista primila poruku.
Zdravstveni problemi koje je imao – srčana mana, dvije operacije, neplodnost – dodatno su pojačali njegovu potrebu da razumije genetsko nasljeđe. Kasnije je saznao da su i drugi članovi njegovih Fejsbuk grupa prijavljivali slične tegobe, često povezane sa genetskim srodstvom roditelja.
Dve i po godine kasnije, na DNK portalu konačno se pojavilo ime njegovog biološkog oca – bio je to stariji brat njegove majke. Iako se prijavio jednom, nikada nije odgovorio na Stivovu poruku.
Kako su godine prolazile, Stivov bijes se povukao, a empatija prema majci rasla. Nije ostvario kontakt s njom, ali jeste sa jednom njenom rođakom, koja ga je prihvatila kao člana porodice. Pročitala je njegov dnevnik, otvorila mu vrata svog doma i upoznala ga s ostatkom porodice – po prvi put, Stiv se osjećao kao neko kome pripada mjesto.
Taj trenutak – biti prihvaćen bez osude – bio je iscjeljujući. Iako se susret s majkom još nije desio, Stiv je pronašao novi smisao: pomaže drugima u sličnim potragama. Njegova priča je snažna lekcija o potrazi za identitetom, oproštaju, i o tome koliko daleko ljudi mogu ići da pronađu istinu – čak i kada ih boli.
