Sijamski blizanci su jednojajčani (identični) blizanci koji su fizički spojeni jednim ili više dijelova tijela. Nastaju kada se oplođeno jaje ne razdvoji potpuno tokom ranog embrionalnog razvoja – obično između 13. i 15. dana nakon začeća.
Aradhana i Stuti Jadav rođene su 11. maja 2012. u indijskoj saveznoj državi Madja Pradeš. Od prvog trenutka njihova sudbina bila je neraskidivo isprepletena: osim što su bile fizički spojene grudnim košem, dijelile su i ključne organe – srce je bilo omotano zajedničkom membranom, dok je jetra funkcionisala kao jedinstveni organski kompleks. Iako medicina poznaje slučajeve sijamskih blizanaca, kombinacija zajedničkog srca i jetre pojavi se u prosjeku jednom na više miliona rođenja. Takva rijetkost stavila je ogroman teret ne samo na porodicu, već i na ljekarski tim koji je pokušavao pronaći rješenje bez presedana.
Hari Ram i Maja Jadav, skromni farmeri sa tek nešto više od dva hektara zemlje, dugo su odolijevali ekonomskoj neizvjesnosti. Svaka sjetva nosila je rizik: suša, štetočine ili iznenadne oluje mogli su u trenu poništiti mjesece mukotrpnog rada. Kada su Aradhana i Stuti stigle na svijet, Jadavovi su se nadali čudu, ali su istovremeno bili suočeni s troškovima liječenja koji su daleko nadilazili njihove mogućnosti. Roditelji su pokušavali prodati stoku, založili alat neophodan za poljoprivredu, čak su se zadužili kod lokalnih kamataša. Uprkos svim naporima, troškovi specijalističkih pretraga i puta do najvećih državnih klinika postajali su nepodnošljivi.
Poslije mjeseci neizvjesnosti, Hari Ram i Maja donijeli su odluku koju nijedan roditelj ne bi poželio: ostavili su djevojčice u misijskoj bolnici u malom gradu Padharu, uvjereni da će stručnjaci tamo imati više šanse da im spase živote. Taj dan, kako je kasnije Hari Ram priznao, bio je „trenutak kad je srce napuklo na pola, ali i jedina nada da će naša djeca dobiti ono što mi nismo mogli pružiti“.
Priča o dvjema djevojčicama brzo je dospjela u regionalne novine, a zatim i na nacionalne televizije. Dobrotvorne organizacije, vjerske zajednice, pa čak i anonimni donatori iz dijaspore počeli su slati pomoć. Vlada Madja Pradeša odobrila je posebni fond za pokrivanje većine medicinskih troškova, dok je tim iz Kraljevske dječje bolnice u Melburnu ponudio ekspertizu u planiranju operacije. Zahvaljujući toj saradnji, stvorene su trodimenzionalne (3D) makete djevojačkih torza kako bi se preduhitrile sve komplikacije na operacionom stolu.
Konačno, 16. oktobra 2014., nakon više od godinu dana priprema, u Padhar Hospitalu okupio se tim od 23 ljekara, 11 medicinskih sestara i dva biomedicinska inženjera. Hirurški zahvat počeo je tačno u 9:00, dok je napolju izlazilo sunce koje je simbolično nagovještavalo novi početak. Ljekari su prvo razdvojili zajedničku srčanu membranu, omogućivši da svaka djevojčica dobije odvojenu perikardnu šupljinu. Potom je slijedilo najrizičnije poglavlje: odvajanje jetre. Zahvaljujući 3D-štampanom modelu, hirurzi su precizno znali gdje prolaze glavne vene i žučni kanali, što je skratilo vrijeme krvarenja.
U 21:07, nakon 12 sati i 7 minuta, posljednji šav bio je postavljen. U operacionoj sali zavladala je tišina, a zatim su se prolomili pljesak i suze radosnice. Jedan od anesteziologa kasnije je izjavio: „Bilo je to najdužih dvanaest sati mog života, ali i najljepših – svjedočili smo rađanju dva nova odvojena bića“.
Međutim, život je često okrutan u kontrastima. Iako je postoperativni oporavak u prvom trenutku tekao po planu, 31. oktobra – svega 15 dana nakon zahvata – Aradhana je iznenada doživjela srčani zastoj. Reanimacija je trajala 40 minuta, no maleno srce, oslobođeno tereta dijeljenog života, nije izdržalo. Vijest o njenoj smrti zatekla je roditelje koji su još boravili u bolničkom kompleksu. Stuti, tek probuđena iz sedmodnevne inducirane kome, ostala je bez sestre s kojom je dijelila svaki otkucaj od samog začeća.
Hari Ram je kasnije, držeći Stuti u naručju, tiho izgovorio: „Jedno srce je stalo, ali drugo mora kucati za oboje“. Upravo ta rečenica postala je svojevrstan moto u nastavku Stutine rehabilitacije.
S obzirom na to da su djevojčice ranije dijelile dio grudne kosti, Stuti je trebala niz rekonstruktivnih zahvata kako bi se grudni koš stabilizovao. Uz pomoć australskog fonda „Little Hearts“, ugrađen joj je biokompatibilni titanski implant koji će rasti zajedno s njom. Fizioterapeuti i logopedi radili su svakodnevno kako bi joj ojačali muskulaturu i olakšali kasniji razvoj govora, jer su ranije operacije i dugi boravak u bolnici usporili tipične razvojne faze.
Psihološka podrška postala je jednako važna kao i medicinska. Stručnjaci su organizovali grupne terapije za djecu koja su prošla složene operacije, a posebno su radili sa Stuti kako bi prihvatila gubitak sestre. U sobi za igru stalno nosi malu lutku koju zove „Ana“, rekavši terapeutkinji da je to „dio Aradhane koji uvijek ostaje sa mnom“.
Priča bliznakinja Jadav pokrenula je debatu o pristupu zdravstvenih sistema u siromašnim ruralnim sredinama. Koliko je roditeljskom paru zapravo preostalo izbora? Da li bi bogatija porodica imala drugačiju sudbinu? Zdravstveni radnici ističu da je slučaj Aradhane i Stuti razotkrio rupe u mreži socijalne zaštite – ali je, paradoksalno, i pokazao da solidarnost anonimnih donatora i ljekara može ispuniti praznine koje institucije ostavljaju.
Iako je Aradhanin život završen prerano, ona je ostavila neizbrisiv trag: njena sestra Stuti danas, kao trinaestogodišnjakinja, pohađa školu u Bhopalu i sanja da jednog dana postane medicinska sestra – „da spašava živote, baš kao što su spasili moj“, kaže. Priča ovih bliznakinja podsjeća nas da se snaga ljudskog duha ne mjeri samo u pobjedama, već i u načinu na koji podnosimo poraze. U složenom spletu bola, nade i naučnog čuda, oni koji su stajali uz porodicu Jadav naučili su da je najvrednija valuta – ljubav – neraskidivo vezana upravo tamo gdje su srca najkrhkija.
Kada nas sljedeći put obuzme osjećaj da su prepreke nepremostive, sjetimo se Aradhane i Stuti: dvije djevojčice koje su pokazale svijetu da istinska hrabrost ponekad počiva u djeliću sekunde između jednog otkucaja i drugog, u spremnosti da se bori i onda kad je ishod potpuno neizvjestan.
