Poznati psiholog je bio okružen osobama koje su proživjele cijeli jedan vijek, shvatio koliko duboko emotivne mogu biti njihove svakodnevne borbe, želje i sjećanja,saznajte više…
Boravak u staračkom domu često se doživljava kao završno poglavlje života, ali ono što se iza tih vrata svakodnevno odvija daleko je dublje i složenije. Klinički psiholog Valery Khazanov proveo je osam mjeseci radeći s osobama koje su u tim ustanovama pronašle svoj posljednji dom. Njegova uloga nije bila samo terapeutska – bila je i posmatračka, lična i introspektivna.
Kao neko ko je imao priliku svjedočiti kako izgleda stvarnost ljudi na zalasku života, Khazanov je došao do važnih zaključaka. Okružen osobama koje su proživjele cijeli jedan vijek, shvatio je koliko duboko emotivne mogu biti njihove svakodnevne borbe, želje i sjećanja. Bilo je trenutaka ispunjenih tugom, ali i onih prožetih hrabrošću, duhovitošću i toplinom.
Jedna od ključnih lekcija koju je naučio odnosi se na predmete koje stariji ljudi biraju da ponesu sa sobom kada prelaze u dom. Prostor koji im je na raspolaganju je ograničen, pa svaka stvar ima simboličku težinu. Ljudi najčešće sa sobom donesu fotografije porodice, uspomene iz mladosti, poneku knjigu i omiljeni šal ili cvijet. Te sitnice postaju sidro koje ih drži povezanim s identitetom i prošlošću.
Druga stvar koju je Khazanov primijetio jeste važnost rutine. Jedna starija gospođa, koja ima čak 94 godine, svakog jutra ustaje u isto vrijeme, sama namješta krevet, šeta, vježba, čita, druži se i odmara. Ta dosljednost ne dolazi iz puke navike, već iz dubokog unutrašnjeg uvjerenja da red i aktivnost pomažu da se život osjeća smislenim. Upravo to ju je održavalo vitalnom. Khazanov priznaje da ga je ta žena nadahnula da sam preispita svoje svakodnevne navike.
Još jedno važno saznanje odnosi se na emocionalni život starijih osoba. Suprotno uvriježenom mišljenju, godine ne brišu osjećaje. Ljubomora, ljubav, sram, radost i tuga prisutni su i u devedesetima. Ljudi se zaljubljuju, flertuju, šale se, pa čak i raspravljaju – baš kao i u mladosti. Fizička slabost ne znači emocionalnu otupjelost. Naprotiv, potreba za bliskošću postaje još izraženija.
Khazanov se često prisjećao jednog pacijenta koji je satima znao gledati fotografiju svoje preminule supruge i samo reći: “Ona je moj život.” To su bile riječi koje su se duboko usjekle u njegovo srce. U tim trenucima, nije bilo važno ništa drugo osim ljubavi i sjećanja. Te dvije stvari ostaju do samog kraja, dok sve ostalo blijedi.
U staračkim domovima, uprkos boli i gubicima, formiraju se male zajednice podrške. Ljudi koji su izgubili gotovo sve i dalje pronalaze snagu da se nasmiju, da podijele komad kolača, da razgovaraju o vremenu ili starim filmovima. Khazanov je u tim gestama prepoznavao veličinu ljudskog duha.
Jedan od najjačih dojmova bio je spoznaja da su mnogi, iako svjesni svog kraja, i dalje željeli živjeti punim srcem. Njihove emocije nisu bile manje vrijedne samo zato što su se nalazili u posljednjoj fazi života. Naprotiv, bile su jasnije, iskrenije i pročišćene od suvišnih stvari. I dalje su brinuli o drugima, slali čestitke, govorili “volim te” i plakali nad uspomenama.
Khazanov je naučio da starost nije samo propadanje tijela – to je vrijeme refleksije, mudrosti i istinskog značenja života. Naučio je da ljudi ne žele sažaljenje – žele poštovanje. Žele da ih neko vidi, da ih čuje, da ih pamti.
Na kraju svog iskustva, poručio je da ono što možemo učiniti za starije nije ništa grandiozno. Dovoljno je da ih pitamo kako su, da ih slušamo bez prekidanja, da im pokažemo da još uvijek vrijede. Znak pažnje, osmijeh ili samo prisutnost često vrijede više od svega drugog.
Priča Valeryja Khazanova podsjeća nas na nešto duboko ljudsko – da je vrijeme koje poklonimo drugima ono što ostaje. A oni koji su prošli najviše, često imaju najviše da nam kažu, samo ako se zaustavimo i poslušamo
