Za ovaj vikend, spremili smo vam jednu jako neobičnu životnu priču. Naime, ovoj ženi se desilo nešto, što se dešava jednom u milion godina. Evo, o čemu se konkretno radi…..
U suvremenom društvu pojedinci sve više daju prednost vlastitoj dobrobiti nad dobrobiti onih u svojoj blizini. Značajan nedostatak empatije karakterizira naše društveno okruženje; međutim, ostaju hvalevrijedni primjeri suosjećanja i obzira prema drugima. Ova je pripovijest duboko uvjerljiva i malo je vjerojatno da će kod bilo kojeg čitatelja izazvati ravnodušnost. Ljubica Petrović bila je izuzetna osoba.
Prebivajući jednostavno u povijesnoj kući na periferiji grada, prigrlila je život obilježen poniznošću, no ipak je pokazala golemu sposobnost velikodušnosti. Njezina dnevna rutina bila je jednostavna: svako bi se jutro pripremila, posjetila šarmantnu pekarnicu kako bi kupila kruh i jogurt, a zatim otišla na tržnicu gdje je prodavala ručno rađene sapune prema receptu svoje pokojne majke. Svakog jutra, stigavši u Hram Svetog Save, Ljubica je nailazila na poznati prizor – dječak, procjenjuje se da nije imao više od deset godina, sjedio je na stepenicama, odjeven u preveliku, iznošenu jaknu, i šutke pružao ruku.
Ostao je tih, ne postavljajući nikakve zahtjeve; samo njegovo postojanje govorilo je više o životu nego što su mnogi odrasli mogli artikulirati. Nepokolebljivom odlučnošću Ljubica mu je svaki put ostavila po 100 dinara. “Ovo je za doručak, dragi”, rekla bi, na što bi dječak odgovorio nježnim kimanjem. Nikada nije tražila ništa zauzvrat, niti je uopće znala njegovo ime. Bila je uvjerena da će joj srce ostati uznemireno ako prođe pored njega ne ponudivši mu priznanje ili barem mrvicu pomoći. Po njezinu mišljenju, on nije bio samo prosjak; nego je bio dijete koje je život prerano gurnuo u nevolju. Dugi niz godina njihova neizgovorena dnevna razmjena odvijala se na ovaj način – 100 dinara, popraćena pogledom i osmijehom koji je, iako slab, bio nepogrešiv. Onda se jednog prosinca srušio cijeli njezin svijet.
Ljubičin suprug Radomir iznenada je podlegao srčanom udaru nakon više od trideset godina braka. Nakon njegovog neočekivanog odlaska, našla se u samoći, suočena s praznim stolom, mirnim domom i još tišim danima koji su uslijedili. Prestala je odlaziti na tržnicu, napustila je izradu sapuna i, naravno, prestala ići u crkvu. Upuštanje u te rutine zahtijevalo je snagu koju više nije posjedovala. Tjedan dana nakon sprovoda, odjeknulo je kucanje na njezinim vratima. Nakon što je otvorila oči, ugledala je istog dječaka kako stoji pred njom; međutim, sada je bio odjeven u urednu jaknu, šal omotan oko vrata, au ruci je držao torbu. Ozbiljnim držanjem koje je podsjećalo na odraslu osobu, zagledao se u nju i pokazao torbu.
“Ovo je za tebe”, rekao je. U većoj torbi ležala je manja vrećica u kojoj je bilo mnoštvo cvijeća, svježe ubranog voća i čokolade. Uz ove darove bila je poruka koja je glasila: “Teško mi je artikulirati svoju zahvalnost. Cijenim tvoju nepokolebljivu prisutnost u mom životu svaki dan. Sada želim uzvratiti i utjeloviti ljudskost. Nisam zaboravio, niti ću. Tvoj Marko.” Niz Ljubičine obraze nezvane su potekle suze odražavajući njezine duboke emocije. Dječak, koji je prije šutio, sada je prenio svoje osjećaje otvorenije nego ikad prije. Pozvala ga je u svoju rezidenciju, pripremila mu čaj i toga dana, prvi put nakon smrti njezina muža, osjetila je ohrabrujući osjećaj druženja.
Doznalo se da je Marko boravio u ustanovi za nezbrinutu djecu i pohađao školu, nakon što su mu dobrodušni ljudi pomogli da krene u novu fazu svog života. Ipak, Ljubicu nije zaboravio. Unatoč svojoj mladosti i ograničenom shvaćanju zahvalnosti, on je utjelovio drevni i plemeniti duh. Od tog trenutka nadalje, Marko je postao sastavni dio njezina života — posjećivao ju je vikendom, pomagao oko održavanja dvorišta, slušao njezine priče i vraćao radost kućanstvu koje je dugo bilo obavijeno tišinom. Godinu dana kasnije Ljubica je odlučila sastaviti oporuku. U tom zakonskom dokumentu sve svoje posjede – starački dom, vrt i malu radionicu – ostavila je Marku.
“Ovo dijete mi je sačuvalo sjećanje. Dok su mi drugi okretali leđa, on je istupio i probudio moju vjeru u bit ljudskosti. To je, povjerila je tadašnjoj susjedi, nešto što se nikada neće zaboraviti”, rekla je tiho, ali s nepogrešivim osjećajem ponosa. S vremena na vrijeme, čin ljubaznosti koji se čini trivijalnim i izvodi se rutinski, često bez svjesnog prepoznavanja primatelja ili namjere, može se pojaviti u našim najtežim trenucima i imati blagotvoran učinak na svijet. Ljubica i Marko utjelovljuju ideju da se vrijednost dobrote ne procjenjuje novčanim sredstvima, već iskrenošću nečijeg srca. Autentična zahvalnost dosljedno osvjetljava put naprijed.
