Nemanja Cekić, koji je iz Vlasotičina, imao je drugačiji put u odnosu na većinu djece. Umjesto da se bavi sportom poput fudbala, život je imao drugačije planove za njega. Sa 12 godina Nemanja je bio primoran nesrećnim okolnostima da počne da radi. Njegovo prvo zaposlenje bilo je u pogrebnom zavodu, gdje je njegova odgovornost uključivala pripremu pokojnika za njihov posljednji ispraćaj. Iako se smatralo neuobičajenim da neko njegovih godina obavlja takve poslove, Nemanja se ponosi kako je ovo iskustvo doprinjelo njegovom ličnom rastu i razvoju. Zanimljivo je da je oduvijek težio karijeri u pogrebnoj industriji, a njegova krajnja ambicija bila je transport pokojnika. Ova strast ga je na kraju dovela do toga da se pridruži pogrebnom preduzeću koje je bilo u vlasništvu pojedinca iz Vlasotičina.
Nemanjina želja za samostalnošću i želja da pobjegne od porodičnih nevolja bili su glavni razlozi za njegovu odluku. Iako je dugo radio u Pogrebnom zavodu, Nemanja je uspio da završi osnovnu školu u Vlasotincu. Čak je vanredno studirao za arhitektonskog tehničara u Požarevcu. Međutim, zbog finansijskih ograničenja i maltretiranja od strane oca, Nemanja je morao da nađe posao. Odlučio je da napusti selo i nastani se u Požarevcu, gdje se zaposlio pod nadzorom gazde sa kojim je već poznavao. Iako Nemanja priznaje da nema porodicu, ostaje optimista i odlučan da zaradi dovoljno da izdržava svoju porodicu u budućnosti.
Nakon što su se moji roditelji razveli, moja se majka ponovno udala i rodila još djece, pa nismo bili u kontaktu. Unatoč tome, borio sam se da uspijem u životu i uspio sam dobro zaraditi i pronaći sreću. Iako mnogi ljudi vjeruju da novac može odvesti na krivi put, uspio sam učinkovito upravljati svojim financijama. Moj djed je jedini član obitelji s kojim još uvijek razgovaram i on me podržava u svim mojim nastojanjima. Nemanja je često dobivao komplimente za svoj naporan rad u poslu, ali on zna da je njegov uspjeh proizašao iz povijesti rane borbe kroz život. Unatoč izazovima, ponosan je na sve što je postigao i dosegao razinu uspjeha koju je oduvijek priželjkivao. Nemanja se prisjeća kako je počeo kao mlad, neiskusan radnik u pogrebnom poduzeću.
Zadatak mi je bio težak jer sam suosjećao sa svakim slučajem koji mi se našao na putu. Unatoč tome, znao sam da se posao ne razlikuje od bilo kojeg drugog. Moja prva odgovornost bila je priprema pogreba za pokojnika. Nakon toga sam platio auto i počeo voziti mrtvačka kola na mjesta gdje su umrli, bilo da je to bila bolnica, njihov dom ili na ulici, čak i ako su stradali u prometnoj nesreći. Nemanja je ispričao da je za suočavanje sa smrću djeteta potreban dubok dah i puno mrtvih: “To je strašno. Ne daj Bože da drugi vide ono što mi vidimo. Ponekad čak moramo lopatom skupljati dijelove tijela po ulici. Ima ih svakakvih slučajeva, ali netko to mora raditi, zar ne?
