U nastavku našeg današnjega članka, jedna jako zanimljiva tema, a koja će se defintivno svidjeti baš svim muškarcima. Naime, govorimo o ženama, a koje totalno izgube ljubav prema svome muškarcu….
Koliko god teško bilo, postoje trenuci kada trebamo zatvoriti neko poglavlje u svom životu; tema razvoda, koja se često smatra tabuom u našem društvu, pogađa i muškarce i žene. Za žene to može biti posebno izazovno zbog krivnje i stigme koju same sebi nameću. Evo nekoliko pronicljivih misli cijenjene Fride Kahlo. Jednom sam naišao na članak u muškom časopisu koji je imao dubok i trajan utjecaj na mene. Djelo je sadržavalo uvide mudre osobe i te su riječi ostale u meni od tada.
Osnovna poruka koja se prenosi bila je sljedeća: sve dok žena nastavlja tražiti stvari od vas, izražavati nezadovoljstvo, izražavati ljutnju i postavljati zahtjeve, to znači da je ona još uvijek predana vezi, i dalje ulaže svoju energiju. Međutim, kada utihne, prestane postavljati bilo kakve zahtjeve, odrekne se kontrole i dopusti vam da rješavate stvari umjesto nje, to služi kao najava propadanja veze. Taj trenutak, koji mnogi muškarci često doživljavaju kao stanje mira i ravnoteže, zapravo je trenutak kada žena počinje razmišljati o odlasku. Dok on vjeruje da je sve konačno riješeno, ona već smišlja strategiju gdje, kako i kada otići – zauvijek. Ova komunikacija potaknula je na duboko razmišljanje.
Mogu li šutnja i ravnodušnost, koji se čine bezopasnim, doista signalizirati kraj veze? Štoviše, postoji li dublja veza između zadovoljstva žena i stabilnosti partnerstva? S tim u vezi, podsjetio sam se na opasku Irine Khakamade tijekom emitiranja na društvenim mrežama, u kojoj je tvrdila da čak i najmanja iritacija koju uzrokuje partner služi kao pokazatelj da je vezi uskoro kraj. Rekla je da kada trivijalne smetnje počnu izlaziti iz osobe s kojom dijelimo život, to znači da je našem zajedničkom vremenu kraj. Ova izjava izazvala je različite reakcije. Neki u publici rezonirali su s Irininom perspektivom, izražavajući da se mogu povezati s njezinim gledištem.
Tvrdili su da kada se takve iritacije pojave, povratak u prijašnje stanje sreće i ispunjenja postaje nemoguć. Nasuprot tome, drugi su tvrdili da bi institucija braka postala neodrživa ako bi svaka manja iritacija dovela do razvoda. Tvrdili su da manje nesuglasice i prolazne nelagode ne znače kraj, već su normalan aspekt svakodnevnog suživota. Razmišljajući o tome, prisjetio sam se priče mog prijatelja. Bila je u braku više od desetljeća i nikada nije razmišljala o razvodu. Međutim, jednog dana njen suprug je otišao na službeni put koji je trebao trajati mjesec dana. Ostavljena sama na njihovoj farmi, očekivala je da će se osjećati dosadno i usamljeno.
Suprotno njezinim očekivanjima, otkrila se druga stvarnost. Tijekom tog vremena pojedinci su ponovno počeli ulaziti u njezin život; susjedi su pozivali na druženja, spontane večere među ženama, a dolazila je i rodbina. Prisutnost smijeha, zanimljivih razgovora i druženja pomladili su njezin osjećaj lakoće i vitalnosti. Nakon što su njezini rođaci otišli, novi susjed joj se obratio i ispričao se zbog buke. Proveli su večer zajedno, uz čaj i priče, a ona je shvatila da se te večeri smijala više nego godinama. Nakon suprugova povratka, postala je itekako svjesna slobode koja joj je dugo nedostajala u toj vezi.
U njegovom društvu doživjela je osjećaj ptice u kavezu. Razgovori su izostali, prilike za posjete prijateljima nepostojeće, a smijehu nije bilo mjesta. Obiteljska pravila bila su kruta i stvarala su tako zagušljivu atmosferu da se činilo kao da je kisik nestao ne samo iz njezinih pluća nego i iz same njezine duše. Narativ je potaknuo dublji uvid u žensku prirodu i važnost unutarnjeg života žene u svim odnosima. Iako nije svaka žena sklona napustiti svoj život zbog osjećaja nezadovoljstva, mnoge jako pate kada im nedostaju prilike za izražavanje, kreativnost i radost. Iako svaka fluktuacija u ženskom raspoloženju ne ukazuje na potrebu za razvodom, takve promjene često služe kao poziv na uzbunu, potičući na dublje ispitivanje veze. Poznata poslovica kaže: “Ako tražite prijatelja bez nesavršenosti, nećete ga naći.”
Ovaj se osjećaj jednako odnosi i na partnerstva. Savršeni pojedinac ne postoji; međutim, postoji spremnost na kompromis, suosjećanje i ulaganje jedno u drugo. Sjetio sam se izvještaja psihologa koji je primio u posjet bogatu ženu koja je neprestano žalila svog muža. Svaki put kad je postavila isto pitanje trebaju li se razvesti, on je uporno odgovarao da je to odluka isključivo u njezinoj nadležnosti, budući da samo ona ima zamršeno razumijevanje njihove veze. Kada je izrazila svoje čuđenje pitanjem: “Zašto vam onda plaćam?” odgovorio je: “Plaćate me da vam pomognem čuti svoje misli, a ne da vam dajem odluke.”
Na kraju sam se podsjetila na poznatu opasku umjetnice Fride Kahlo svom suprugu. Rekla je da od njega nije tražila ništa – ni isprike, ni pažnju, ni komplimente, ni brigu. Njezino je obrazloženje bilo da ako ga treba stimulirati, njegova se želja već smanjila. Ovaj osjećaj obuhvaća bit mnogih odnosa: kada ljubav prestane prirodno teći i netko se nađe u situaciji da moli za pažnju, gubi se autentičnost onoga što je nekoć postojalo. Različite priče, tvrdnje i promišljanja spajaju se oko jednog zaključka: odnosi funkcioniraju kao živi sustavi. Zahtijevaju prisutnost, pažnju i autentičnu komunikaciju. Dok se izvana može činiti da tišina utjelovljuje mir, ona često može biti tiha objava skorog zatvaranja.
