U današnjem članku predstavljamo jedinstvenu životnu priču žene koja se na prvi pogled činila dovoljno krhkom da poklekne tamo gdje mnogi nikada nisu imali snage preživjeti; Elvira Jovanović je prvih trideset jednu godinu života provela kroz iskustva propitivanja svih razina vlastitog bića.
Pa ipak, dolazila je od svih s uvjerenjem da nema boli u životu koja se ne može iskusiti, nema tuge od koje se ne može pomaknuti. Njena ispovijest satkana je od zamrznutih emocija, zabranjene ljubavi, bolnog gubitka, ali i nečeg uzvišenog – nade i ljubavi koja nadživljava smrt.
Odlazak iz rodnih Berana s 18 godina u Majdanpek zbog udaje za Slobodana, tada čovjeka druge vjere, izazvala je pomiješana osjećanja i kod nje i kod njegove obitelji. Međutim, njihova povezanost bila je toliko duboka da su, unatoč svim izgledima, odlučili živjeti zajedno. Kao da se snima sam početak ljubavne priče Elvire i Slobodana. Nakon osvajanja titule Miss plaže, Elvira odlučuje proslaviti u Baru. A tamo, na plaži, upoznaje Slobodana – zelenookog muškarca koji joj je, čini se, momentalno zarobio srce. Bio je to takav “aha” trenutak, jedan od onih susreta kojih se uvijek sjećaš. Već sljedeći dan trebali su se naći, a ovaj put ju je tražio broj mobitela. Ta ih je jedina gesta pokrenula u njihovu veliku, iako ponekad nestalnu, romantičnu sagu.
Budući da dolazi iz tradicionalne muslimanske obitelji, komunikacija sa Slobodanom nije bila laka. Njen otac nije bio spreman za vezu, ali su ga Slobodanova odlučnost i upornost brzo osvojili. Kada je došao u Berane da je vidi, Elvira se našla spremna da ostavi sve zbog njega. U Majdanpek se doselila krajem kolovoza 1994. vođena samo onim što joj je srce govorilo. Zaljubili su se i vjenčali. Prvi je rođen Denis, a potom Veselin. Slobodan je želio kćer da upotpuni trio. Elvira je zatrudnjela 2007. godine, no ono što je bilo nevjerojatno veselo pretvorilo se u tugu koja se riječima ne može opisati.
Tri dana nakon što su saznali da su trudni, Slobodan je iznenada preminuo. Bio je živ, dinamičan, uspješan; profesor, nogometni sudac, predsjednik općine i humanitarac. Taj dan je otišao na trening i više se nije vratio. U trenutku kada je primila vijest, Elvira je bila trudna i imala dvoje male djece. S tjeskobom i bolom otišla je na stadion na kojem joj je poginuo suprug. “Pa, doktore, je li mrtav?” Doktor je šutio. “Moje srce to nije moglo podnijeti”, zauvijek joj je ostalo urezano u umu. Samo nekoliko sati kasnije morala je reći sinovima da im oca više nema.
Prvi je pitao Denis, tada desetogodišnji dječak; “Tata je mrtav”, prošaptala je majka i slomljeno odgovorila, otvorivši tako vrata neizmjernoj tuzi djetinjstva. Sva bol nije bila dovoljna da Elvira odustane. Sve je to podnijela s velikom snagom i dostojanstvom te je 13. studenog na svijet donijela djevojčicu koja poskakuje. U tim sitnim jajima pročitala je Slobodanovu želju, njegovu sreću, njegov nedosanjani san. Upravo je Denis predložio da se beba zove po ocu – Slobodan. I tako ljubav iščupa pobjedu iz razjapljenih ralja smrti. Izgradila je budućnost za svoju djecu i postala sama personifikacija predanosti. Nikad se više nije udavala. U svom domu dopušta i muslimansku i kršćansku tradiciju jer vjeruje da bi vjera trebala biti spona jedinstva, a ne podjela.
Njena najveća pobjeda su njena djeca – Denis, međunarodno priznati model, Vesela, zaposlena u firmi u kojoj ima stabilan posao, i Slobodan, srednjoškolac u Beogradu. Munevera, Šefko, a sada i Mirsad, kojeg smatra okosnicom svoje moralne podrške, čine bol za Elvirom donekle podnošljivom. To nije samo priča o uskraćenosti, već i o neukrotivoj snazi topline, majčinstva i optimizma. Elvira Jovanović je ona vrsta tajanstvene žene koja je znala voljeti, boriti se i zapamtiti prenijeti ljubav – svojoj djeci, u njihovoj svakodnevici, kroz tradiciju i sjećanja. Njena priča je lekcija da život može biti okrutan, ali ljubav nikad ne umire.
