Svaka žena se zapital u životu kako se to ponasa muskarac koji je više ne voli,proćitajte u nastavku teksta i saznajte…..
“Shvatila sam da me više ne voli — ne jer je to rekao, nego jer je prestao da bude onaj čovjek kojeg sam poznavala.”
Nisam odmah primijetila. Ljubav ne nestane preko noći, kao da neko ugasi prekidač. Ona se povuče polako, kroz tišinu, kroz poglede koji više ne traže oči onog drugog. Sjećam se da sam mu jedne večeri postavila jednostavno pitanje: „Jesi li dobro?“ On je samo slegnuo ramenima i rekao: „Sve po starom.“ A ja sam znala da nije. I po prvi put, nije me zanimalo da ga tjeram da mi kaže. Možda sam se i ja već tada pomirila sa sudbinom.
Prvi znak? Prestao je da me primjećuje. Novi parfem, nova frizura, haljina koju sam nosila samo za njega — ništa više nije izazivalo reakciju. Nekad je znao da me zagrli dok sipam čaj, da mi šapne da sam najljepša dok perem sudove. Sada? Ni pogleda.
Drugi znak? Telefon je postao zanimljiviji od mene. Dok sam pričala o danu, on je skrolovao. Ako bih prestala da govorim, ne bi ni primijetio. Počeo je da zaboravlja šta sam mu rekla, a kada bih ga pitala zašto nije poslušao, odgovarao bi: „Izvini, bio sam umoran.“
Treći znak? Zaboravio je da se raduje sa mnom. Dobre vijesti nisu više bile zajednička pobjeda. Kad sam dobila mali napredak na poslu, samo je promrmljao: „Super.“ Bez osmijeha, bez entuzijazma, bez zagrljaja koji je nekad bio prva stvar koju bih osjetila. Zadovoljstvo više nije bilo obostrano.
Četvrti znak bio je odsustvo konflikta. Zvuči paradoksalno, ali istina je – prestali smo da se svađamo. Ne zato što smo sve riješili, već zato što mu više nije bilo stalo ni do rasprave. Kada nekom više nije stalo, ne ulaže ni u neslaganja. Tišina je postala naš svakodnevni dijalog.
Peti znak? Više nije branio naše granice. Njegova porodica bi često znala da pređe mjeru, a on se ranije borio da me zaštiti. Sada bi samo slegnuo ramenima i rekao: „Znaš kakvi su oni.“ Nisam više bila njegova saveznica, već neko koga pušta da se sam snalazi.
Šesti znak? Počeo je da me upoređuje. Diskretno, ali bolno. „Sanja iz kancelarije je počela da trči svako jutro… Baš se sredila.“ Ili: „Možda bi ti koristilo malo više druženja, kao što rade tvoje prijateljice.“ Nekad sam bila žena zbog koje mu je srce brže kucalo. Sada sam bila podsjetnik na ono što više nije želio.
Sedmi znak je došao kad sam prestala da mu budem prva osoba kojoj se obraća. Nekada je sve dijelio sa mnom — od gluposti do najdubljih strahova. Sada je imao “posao”, “umor”, “trenutak za sebe”. Ispala sam iz njegovog unutrašnjeg kruga.
Osmi znak? Više nije bio radoznao. Nije pitao kako sam, šta osjećam, šta me muči. Počela sam da nosim tugu u sebi kao kamen u džepu, jer više nije bilo nikog ko bi je primijetio. Njega više nije zanimalo šta se događa iza mog osmijeha.
I deveti, najteži znak? Više me nije gledao kao da me voli. Znate taj pogled? Onaj kada vas partner pogleda kao da u vama vidi cijeli svemir? E, taj pogled je nestao. Gledao me kao da sam tu. Kao da dijelimo stan. Kao da sam mu sestra, poznanica, žena koju ne poznaje dovoljno da bi se s njom svađao – niti dovoljno volio da bi je zadržao.
Možda nikada nije skupio snagu da kaže da me više ne voli. Možda nije ni znao da se to dogodilo. Ali ljubav ne treba da se moli. Ne treba da se traži. Ne treba da se dokazuje svakim danom.
Kada sam skupila hrabrost da odem, nisam otišla jer me ostavio. Otišla sam jer sam shvatila da sam ja ta koja se još bori. A ljubav nije bitka u kojoj se samo jedna strana bori da pobijedi.
Ljubav je kada se drže za ruke čak i kad sve krene nizbrdo. Kad prestane da te vidi kao osobu vrijednu borbe – to nije više ljubav. To je kraj. I ja sam ga, napokon, prepoznala.
