U nastavku našeg današnjega članka, govorićemo o Patrijarh Pavlu, i njegovoj ostavštini koja je ostala iza njega. Jako dobro se zna, da je bio jako cijenjen u javnosti, kao i neke njegove izjave….

Iako je prošlo više od petnaest godina otkako nas je napustio Patrijarh Pavle, njegove reči, dela i poruke i dalje odjekuju među ljudima. Njegova filozofija jednostavnosti, protkana dubokom duhovnošću, nastavlja da pruža utehu i smisao mnogima koji se suočavaju s bolom i sumnjama. Jedna priča, posebno potresna, i dalje se prenosi među vernicima kao snažna poruka o gubitku, veri i duhovnoj odgovornosti.
U jednoj epizodi emisije Kad anđeli spavaju, profesor srpskog jezika i književnosti, Nenad Gugl, podelio je priču koja je mnoge ganula do suza. U njenom središtu nalazi se majka koja je, slomljena tugom, izgubila sina na najtragičniji način – mladić je izvršio samoubistvo. U toj nesagledivoj boli, jedino što joj je preostalo bilo je da mu priredi poslednji ispraćaj u skladu s hrišćanskom tradicijom.
Međutim, kako nalaže crkveno učenje, opelo se ne služi za one koji su sebi oduzeli život, jer se takav čin smatra teškim grehom. Sveštenik kojem se majka obratila bio je prinuđen da odbije njenu molbu, poštujući crkvena pravila. Iako ga je molila sa suzama u očima, nije mogao da odstupi od kanona.
Suočena s tim odgovorom, majka nije pronašla mir. Ponesena nadom da će od najvišeg verskog autoriteta dobiti drugačiji odgovor, odlučila je da se obrati Patrijarhu Pavlu. U Beogradu, ispred Saborne crkve, čekala ga je, noseći u sebi tihu molitvu i ogromnu tugu.
Kada se Patrijarh pojavio, žena mu je prišla tiho, ali odlučno. Gledajući ga očima punim bola, upitala je: „Možete li da održite opelo mom maloletnom sinu koji se ubio?“ Patrijarh je zastao. Njegov izraz bio je blag, bez trunke osude. U tišini koja je trajala svega nekoliko trenutaka, njegova duhovna snaga bila je vidljiva. A zatim je izgovorio rečenicu koja je promenila sve:
„Život je dužnost.“
- U tim trima rečima, sabrala se večna istina, bolna, ali istovremeno i oslobađajuća. Patrijarh nije ponudio utehu u klasičnom smislu. Nije joj rekao da će bol proći, niti je osudio njenog sina. Umesto toga, ostavio joj je poruku o odgovornosti prema životu, jednu od najdubljih koje čovek može da primi.
Rečima „Život je dužnost“, Patrijarh Pavle je poručio da naš život nije samo nešto što posedujemo, već sveta obaveza. Ne biramo kada ćemo se roditi, niti biramo sve okolnosti svog života, ali biramo kako ćemo se prema njemu odnositi. Oduzeti sebi život znači zanemariti tu svetu obavezu – odbaciti dar koji nam nije pripadao po pravu, već po božanskoj volji.
Majka je, iako ranjena tugom, uspela da shvati dubinu tih reči. One su je naterale da ne posmatra smrt kao kraj, već kao poziv da se život vrednuje još više. Njena bol nije nestala, ali joj je pružena mogućnost da u njoj pronađe dublji smisao.
Ova priča nije samo potresna ispovest jedne majke – ona je univerzalna poruka o tome kako se nositi s gubitkom, kako ostati na nogama u trenucima kada tlo pod nama nestaje. Mudrost Patrijarha Pavla još jednom je pokazala koliko moć ima jednostavna, ali istinita rečenica izgovorena u pravom trenutku.
U današnjem svetu, gde se mnogi bore s ličnim tragedijama, neuspesima i duhovnim prazninama, ova priča i dalje ima snagu da deluje kao putokaz. „Život je dužnost“ postaje moto za sve one koji se pitaju kako dalje – poruka da i kada sve izgleda izgubljeno, moramo živeti, jer sam čin življenja ima smisao koji prevazilazi naše razumevanje.
Na kraju, ostaje jasno: Patrijarh Pavle nije bio samo verski vođa, već simbol duhovne čistoće i istine. Njegove reči žive i danas, i pozivaju nas da cenimo svaki dan, svaki dah i svaku borbu koju vodimo. Jer ako je život zaista dužnost – onda ga moramo živeti sa hrabrošću, verom i smirenjem.