Brakovi sa albankama su postali jako popularni u posljednje vrijeme. Naime, ljudi iz Srbije, su itekako posegnuli za ovom vrstom brakova….
Riječ je o braku Časlava i Leone Todić, zajednici koju uglavnom čine Srbi i Albanke i koja traje više od 10 godina. Njihovi svakodnevni životi nisu bajni, ali su ispunjeni poštovanjem, prilagođavanjem i zajedničkom borbom prema ispunjenom životu. Njihova priča počinje nakon što je Časlav šest puta posjetio Albaniju u potrazi za partnerom.
Tamo je susreo svoju životnu partnericu, Leonoru. Od prvog dana je prepoznao da je izvanredna. Časlav je odmah zaključio da mu nacionalnost neće biti problem u odabranim životima. Tada su njegovi roditelji još bili smrtni, ali, kako objašnjava, nitko nije imao pravo miješati se u njegovu odluku. Kad se čovjek odluči oženiti, bez obzira iz koje je vjere i države”, rekao je Časlav. Bitno je živjeti pošteno, stvarati obitelj i odgajati djecu s ljubavlju.
Par danas ima dvoje djece, sina i kćer, a unatoč skromnom podrijetlu njihova ljubav još uvijek živi. Žive u selu Skulanovo kod Lipljana, broj domaćinstava smanjen je sa 84 na 40, uglavnom starijih osoba. Nakon vjenčanja Leonora se susrela s nekoliko problema. Kada je stigla u Srbiju, nije govorila ni riječi maternjeg jezika. Prvih nekoliko mjeseci bilo joj je teško prilagoditi se, ali kako kaže, uz puno truda i volje uspjela je savladati jezik i funkcionirati u svakodnevnim situacijama. No, najviše ju muči činjenica da dokumente čeka preko 10 godina. Bez osobne iskaznice ne može se zaposliti ni u jednoj organizaciji: srpskoj ili kosovskoj.
Kako bi pokušala pridonijeti obiteljskom proračunu, otvorila je malu krojačnicu, ali prihodi nisu dovoljni. Primanja su im skromna – svega 250 eura mjesečno, a Časlav se maksimalno trudi u poljoprivredi. Leonora priznaje da je to komplicirano, ali napominje da joj mještani nikada nisu pokazali prezir zbog njezinog podrijetla. Nikada nije imala spor ili neugodnu izjavu. U međuvremenu, Leonora je prožela nekoliko tradicija svog novog staništa. Uživa u uspjehu, posjećuje crkvu za Božić, peče dekadentnu tortu i pogaču. Njezin izbor da promijeni svoju vjeru bio je jedinstven i dogodio se bez ikakvog planiranja.
Iako je muslimanskog odgoja, danas je privržena pravoslavnoj vjeri. To je, prema Časlavovim riječima, jedini aspekt incidenta za koji smatra da ga je doista razvukao. Tvrdi da je na to nije uvjeravao, niti je očekivao da će to učiniti. Njihova djeca, Ognjen i Lena, odgajaju se u skromnom okruženju, ali u udobnosti doma u kojem ljubav dominira. Ne radi se o ekstravagantnim darovima, ali ipak ima ukrasa i veselja. Mlađa Ognjenova sestra, Lena, ima san o novom laptopu i školskom priboru, dok su Ognjenov san automobili i želi imati svoj telefon.
Život obitelji Todić nije jednostavan. Svakodnevno se bore za egzistenciju, institucionalne poteškoće i životne izazove u multikulturalnoj sredini na Kosovu. Međutim, njihov narativ pokazuje da je ljubav sposobna savladati brojne prepreke. Časlav i Leonora, unatoč pripadnosti različitim državama i vjerama, izgradili su zajednički planet kojim je vladalo zajedničko načelo reciprociteta, poštovanja i želje za pozitivnijom budućnošću. Ova priča ne govori samo o romansi između muškarca i žene. To je također priča o predanosti, vjeri i odanosti.
O zajedničkom naporu dvoje pojedinaca koji su odbili slušati glasove pune mržnje, već su se umjesto toga odlučili usredotočiti na misiju svog srca. U vremenu kada je nacionalni identitet često iznad osobnih vrijednosti, primjer obitelji Todić pokazuje da je najvažnija zajednička ljudskost obitelji Todić, toplina doma, vjera u bolju budućnost i zagrljaj djece. Unatoč siromaštvu, birokratskim preprekama i marginaliziranom statusu, ova je obitelj još uvijek moćna. Njihov primjer je vrijedan priznanja – ne zato što je neobičan ili neobičan, već zato što je ljudski, odvažan i, što je najvažnije, inspirativan.
