Jedan mlađi kolega mi se u posljednje vrijeme često žali. Uvijek ista priča – kako mu djevojka ništa ne radi otkako je ostala bez posla, kako se zapustila, udebljala se, ne sređuje se više kao ranije. Svaki put kad bismo popili kafu, spomenuo bi kako mu sve više smeta ta situacija. Slušao sam ga, klimnuo bih glavom, ne ulazeći previše u priču. Njihova stvar, mislio sam.
Prije neki dan zaboravio je neke papire na poslu i zamolio me da mu ih ostavim na kućnu adresu kad krenem s posla. Nisam imao ništa protiv. Nije mi bilo daleko. Nije znao tačno kad ću stići, a nisam ni najavljivao dolazak. Pokucao sam i vrata je otvorila njegova djevojka.
Iskreno, ostao sam iznenađen.
Djevojka potpuno suprotna opisu koji sam slušao nedjeljama. Djelovala je sasvim uredno – kosa čista i svezana, odjeća skromna, ali uredna i čista. Peglala je njegove košulje kad sam stigao. Osjetio sam miris svježe oprane posteljine u hodniku. Pozvala me da uđem i ponudila kafu. Na stolu – domaći kolači, voće složeno u zdjelu, cvijeće u staklenoj vazi. Stan čist i ugodan, sve pod konac.
Sjeli smo, popričali kratko. Nije se žalila ni na šta, bila je pristojna i ljubazna. Ni traga od one slike koju mi je kolega uporno crtao. Ne znam kakva je bila dok je radila, možda se stvarno promijenila, ali ako jeste – onda samo u očima onoga koji je prestao cijeniti ono što ima.
Nisam mu ništa rekao. Nije moje da se miješam. Ali u sebi sam pomislio – da je meni sin, održao bih mu lekciju. Ne zna cijeniti ono što ima pred sobom. Umjesto da vidi trud i mir koji mu se svakodnevno pruža, on traži razlog da se žali. A možda mu smeta što više nije u centru pažnje, ili što ona ne juri da izgleda kao s naslovnice, već da mu dom bude mjesto mira i topline.
Takve stvari se ne viđaju često danas. Ljudi trče za slikama, a zaboravljaju suštinu. Da neko kuha za tebe, pegla ti košulje, dočeka te s osmijehom i posluži kolače – to nije slabost niti lijenost. To je ljubav, ona tiha i neupadljiva, ali iskrena.
Tog dana, nisam mu rekao ništa. Ali znam da bih mu, da mi je sin, rekao: “Sine, ti ne znaš kakvo blago imaš kod kuće. I jednog dana, kad ti to blago nestane, biće kasno da shvatiš da si tražio vatromet, a imao zvijezdu koja ti je svakodnevno tiho sjala
I sve što sam mogao da pomislim tog dana jeste – koliko ljudi izgubi nešto vrijedno, samo zato što nisu znali kako da to prepoznaju dok su to još imal
I dok sam izlazio iz stana, prošla mi je misao: “Koliko čovjek mora biti slijep da ne vidi vrijednost koju ima pred sobom?”
