Suzana Mančić, godinama sinonim za vedrinu i eleganciju televizijskog ekrana, suočila se s jednom od najtežih situacija u svom životu ,saznajte više u nastavku teksta…..
ako navikla na reflektore i znatiželjne poglede, ovaj put nije bila riječ o profesionalnom nastupu, već o intimnom snimku koji je dospio u ruke javnosti. Za nekoga čiji je život građen na povjerenju publike, to je bio udarac koji je pogodio pravo u srce.
Kako prenosi RTS Kultura, stručnjaci za digitalnu sigurnost ističu da je ovakva vrsta povrede privatnosti postala gorući problem u regionu, a posebno pogađa žene u javnom životu. Suzana je tako postala i svojevrsni primjer žrtve digitalnog nasilja, ali i borca koji se iz njega uzdigao.
U trenucima nakon incidenta, suočila se s beskrajnim pitanjima – ko je to uradio, zašto i što dalje? Potraga za odgovorima ubrzo je prerasla u iscrpljujuću opsesiju. „Shvatila sam da me to vodi u ludilo“, priznala je kasnije, govoreći o unutrašnjem ratu koji je vodila. Shvatila je da će, ako nastavi živjeti u stalnom preispitivanju i traženju krivaca, izgubiti sebe.
Prekretnica je nastupila kada je odlučila pustiti negativnost. Njen emotivno nabijen komentar – „Neka ide niz vodu, ko god da je. Crko dabogda.“ – nije bio samo izraz bijesa, već i trenutak oslobađanja od tereta. Od tog dana, kako kaže, prestala je dopuštati tuđim postupcima da određuju njen život. Počela je graditi unutrašnju otpornost, učiti kako sačuvati samopouzdanje bez potvrde drugih i postavljati jasne granice.
Kako navodi Blic Žena, psiholozi ističu da je kod ovakvih situacija ključna podrška okoline – porodice, prijatelja i stručnjaka. Suzana nije skrivala da su upravo bliski ljudi i terapija bili njeno utočište. To joj je pomoglo da se regeneriše, da prestane tražiti opravdanja i da svoj glas iskoristi kao ohrabrenje drugima koji prolaze kroz javnu sramotu.
Njena izjava – „Strah je najgori u životu, gori od bola“ – ostala je snažna poruka onima koji su je slušali. Strah od osude, strah od gubitka ugleda, strah od pogrešnog tumačenja – sve to, kako kaže, može biti razornije od same situacije. No, upravo taj strah je uspjela prevladati, što je pretvorila u temelj svog novog pogleda na život.
Iako je profesionalna izloženost oduvijek bila dio njenog identiteta, ovaj događaj otvorio je novo pitanje – koliko je privatnost danas uopšte moguća? Sama je istaknula: „Šta koga briga što sam pristala na to?!“ Ova rečenica oslikava frustraciju zbog društva koje voli gledati i komentirati, ali rijetko pokazuje razumijevanje.
Kako prenosi Avaz Magazin, digitalno doba donijelo je fenomen “javnog linča”, gdje jedan klik može uništiti godine truda i reputacije. Suzana je svjesna da potpuna sigurnost ne postoji, ali i da je nužno razviti kulturu privatnosti i odgovornosti svih učesnika digitalnog prostora.
S vremenom, umjesto da se zatvori u sebe, odlučila je progovoriti – ne da bi se opravdala, nego da bi inspirisala. Postala je glas onih koji su prošli kroz sličnu sramotu, ali i primjer da ranjivost može biti izvor snage. Govorila je otvoreno o važnosti terapije, introspektivnog rada i emocionalnog iscjeljenja. Time je jasno poručila da sramota ne leži u padu, nego u odustajanju od pokušaja da se ustane.
Danas, njena priča nosi nekoliko ključnih lekcija. Prvo, da potpuna kontrola nad digitalnim sadržajem više nije moguća, pa je potrebno biti oprezan i svjestan s kim se dijeli intima. Drugo, da mentalno zdravlje mora biti prioritet, a podrška – bilo stručna ili od bliskih ljudi – nije luksuz, nego nužnost. I treće, da empatija mora postati temelj međuljudskih odnosa, jer iza svakog “skandala” stoji čovjek sa stvarnim emocijama.
Suzana je kroz ovaj proces spoznala da ne mora živjeti po mjeri tuđeg mišljenja.
