Vjerujemo da vas je sve privukao naš današnji naslov, i naslovna rečenica, od ove starije gospođe iz Bosne i Hercegovine. Slijedi i cijela emotivna priča……
U članku predstavljenom danas, dijelimo uvjerljivu priču koja je privukla pozornost u cijelom svijetu. Ova priča se vrti oko Zibe, bake iz Sarajeva, koja je primjer da poštovanje, milost i ljubav ostaju prisutni u našem svijetu. Doista, prijatelji moji, život sastavlja najneobičnije priče. Ponekad se može činiti da su podjele apsolutne, a da se razlike među pojedincima čine nepremostivima. Ipak, može se pojaviti nepredviđena sudbina koja će ukloniti te prepreke – suptilno, bez pompe, ali s dubokim implikacijama. Takav je bio slučaj s Nanom Zibom, ženom iz Visokog u blizini Sarajeva, koja je pokazala da poštovanje, mir i razumijevanje nadilaze bilo kakve razlike ukorijenjene u vjeri ili nasljeđu.
- Ziba, porijeklom iz Rogatice, živio je četiri godine u domaćinstvu pravoslavnog sveštenika. Unatoč svojoj dubokoj povezanosti sa svojom islamskom vjerom, nije iskusila niti ograničenja niti osjećaj neprihvaćenosti. Umjesto toga, uživala je u slobodi, držeći se svoje tradicije ne nailazeći ni na kakve prepreke. U posebnoj izjavi, popraćenoj suptilnim osmijehom, primijetila je: “Odsjela sam u papinoj rezidenciji.” Iako se ova rečenica može doživjeti kao šaljiva, ona krije duboku poruku. Tijekom cijele njezine posjete nije bilo primjedbi da nosi maramu, niti je bila spriječena da se moli prema svojim učenjima.
Svećenik, pod čijim je krovom stanovala, pokazao je razumijevanje prema njoj, kao što je i ona prema njemu iskazivala poštovanje. Ispričala je priču iz tog razdoblja u kojoj je njezin sin primijetio: “Majko, ti očuvaj svoju vjeru, a ja ću podržati svoju.” Dodatno, svećenik je pridonio: “Ti si mudra majka; ti slijedi svoj put, a ja ću slijediti svoj – ako se budemo međusobno poštovali, naši se putovi nikada neće ukrstiti.” Te su izjave pružile Zibi osjećaj sigurnosti jer nikada nije doživjela osjećaje prijetnje, neugodnosti ili diskriminacije. Po povratku iz Austrije odlučila se vratiti u domovinu, Bosnu i Hercegovinu, gdje je kupila rezidenciju u Visokom, osiguravši svakom članu obitelji svoj osobni prostor.
Njezino svakodnevno postojanje, iako jednostavno, bogato je toplinom i ispunjenjem. I nakon mnogo godina prisjeća se svećenikove dobrote i njegove opaske: “Djede, skuhaj nam kavu dok Nana moli, a poslije ćemo se okupiti na razgovor.” Taj naizgled običan trenutak govori više o biti čovječanstva nego brojna književna djela. Nasuprot tome, narativ Dijane Đoković, majke poznatog tenisača Novaka Đokovića, odvija se na posve poseban način dok istovremeno ilustrira potragu za duhovnim identitetom i osjećajem pripadnosti.
Rođena kao Dijana Žagar 1964. godine, kasnije je prešla na drugu vjeru i uzela crkveno ime Milica. Unatoč odgoju u katoličkoj tradiciji, Dijana priznaje da u njezinom kućanstvu nije bilo prostora za vjeru u Boga, jer su njezini roditelji bili pod utjecajem komunističke ideologije koja je odanost državi davala prednost nad duhovnim stvarima. Odrasla je u kućanstvu koje nije poštovalo slavlje Uskrsa ili Božića, što je rezultiralo nedostatkom tradicije koju bi prenijela svojoj djeci. Tek je kasnije, pod utjecajem obitelji supruga Srđana, doživjela duboku unutarnju promjenu.
Njegova majka Stanka, koja se borila s teškom bolešću, zatražila je krštenje djece i time pokrenula niz preobrazbi u obitelji. U početku neizvjesna i bez konačnog rješenja, Dijana je naposljetku nakon rođenja drugog sina odlučila biti krštena u pravoslavnoj crkvi, označivši to kao svoj osobni izraz vjere. Od tog je vremena poznata kao Milica, ime odabrano da označi njezin novi duhovni identitet, a ne da odražava njezino prijašnje rimokatoličko nasljeđe. Zdenko Žagar, njezin otac, živi u Beogradu, koji je ovaj grad učinio svojim domom unatoč hrvatskom podrijetlu.
Podrijetlom iz Vinkovaca, Zdenko se kao mladić sa suprugom, Novakovom bakom, preselio u Beograd, gdje su i započeli svoj zajednički put. S nostalgijom se osvrće na ta prijašnja vremena, priznajući da je život bio znatno jednostavniji kad nije bilo isticanja vlastitog identiteta. Ipak, tvrdi da čak i kada bi se Novak danas identificirao kao Hrvat, to ne bi olakšalo njegovu situaciju; izazovi bi ostali nepromijenjeni. Nedavno se rodbina iz Vinkovaca raspitala o Dijaninom rodnom mjestu jer je tema pobudila interes u određenim krugovima.
Zdenko je iskreno priznao da se od kćeri udaljio zbog razdvojenosti od njezine majke, no još uvijek se sjeća dana kada su se kao časnici upoznali i krenuli u zajednički život. Unatoč različitim narativima, ove dvije priče dijele jedinstvenu temu: potraga za mirom, priznavanje tuđih uvjerenja i potraga za mjestom koje mu pripada u svijetu. Nana Ziba i Dijana/Milica, svaka na svoj jedinstven način, pokazale su da su ljubav, tolerancija i duhovnost univerzalni jezici razumljivi svima – bez obzira na ime, mjesto rođenja ili božanstvo kojem se moli.
