– O Emiru Kusturici se može apsolutno pisati doživotno, i uvijek se može pronaći nešto novo što se ne zna o njemu. On je inače rođen u Sarajevu, mada to nikada ne voli da spominje, a zna se da je preuzeo i pravoslavlje, poništio je Islam, što ga zbog toga i ne vole baš toliko u rodnome gradu.
Sarajevski pisac i scenarist Abdulah Sidran u nedavnom je intervjuu istaknuo kako je “pravi Emir Kusturica” preminuo, a sada je njegov identitet preuzela osoba po imenu “Pantelij I. Milosavljević”, koju su navodno otkrili Miloševićevi suradnici.
- Stoka na pučini, koja nam služi kao puk, uistinu je odbojna. Prilično je apsurdno da se jedan bošnjački nacionalist sukobljava sa mnom, pogotovo imajući u vidu da se i sam identificiram kao bošnjački nacionalist. Taj pojedinac imao je drskosti nazvati me pogrdnim izrazom samo zato što sam posjetio Kusturicu, što su oni smatrali nedostojnim. Kako glupo. Duboko sam uvrijeđen činjenicom da su u intervjuu na deset stranica samo tri retka posvećena ovoj izuzetnoj osobi. Među svim stvaraocima i kulturnim radnicima s naših prostora bivše Jugoslavije, Kusturica je jedna od najtragičnijih ličnosti. Jeste li čuli zadivljujuću urbanu legendu koja se pojavila oko njega?
Prema ovoj priči, naš voljeni Emir Kusturica dočekao je svoju smrt na Zlatištu. Kako legenda kaže, njegovi prijatelji, uključujući i mene, redovno se okupljaju na mjestu njegove smrti, koje se nalazi na granici između entiteta, kako bi odali počast. Priča se da je prerano umro dok je služio kao zapovjednik diverzantskog odreda Felini.
Sidran se u intervjuu za Nedeljnik osvrnuo na događaje u Beogradu, povukavši paralelu sa tragedijom koja se odigrala u Sarajevu. Prema Sidranu, Milošević je bio taj koji je poslao pojedince da traže dvojnika pravog Emira K. Zanimljivo je da su u Šumadiji otkrili nekog Panteliju I. Milosavljevića, koji je nevjerojatno ličio kao da je kloniran.
- Sidran je izrazio uvjerenje da se namjerno pokušava stvoriti pogrešna percepcija da je cijenjeni sarajevski, bosansko-jugoslavenski redatelj privržen Miloševićevom režimu, što je u konačnici dovelo do njegovog distanciranja od domovine i naroda. Čak i danas neki pojedinci smatraju da ova urbana legenda ima neku osnovu u stvarnosti. Postoje sumnje u redateljske sposobnosti Pantelije, navodnog dvojnika, i osjećaj da nešto ne štima. No, nedostaje mu suština Sarajeva koju je posjedovao pravi Emir Kusturica, zvani Zlatni ljiljan. Inozemni kritičari često se fokusiraju na njegova prva dva filma i tvrde da nakon toga nikada nije dosegao istu razinu uspjeha. Kako je Sidran priznao, on osobno nije pogledao niti jedan od ovih filmova pa stoga ne može dati mišljenje.
Kusturica je na Sidranove izjave odgovorio 2015. godine, jer je tada nastala rasprava o “pravom Emiru” koji je preminuo. Sidran je nedavno ponovno pokrenuo tu temu u rujnu. No, važno je podsjetiti se ne samo na Sidranova razmišljanja o Kusturici nego i na Kusturičina razmišljanja o Sidranu. Kusturica je Sidrana nazvao “sarajevskim pjesnikom” i “duhovnim beskućnikom”, tvrdeći da ga je Sidran optužio da se transformirao u Panteliju. Kusturica se zapitao što bi Sidran još mogao napisati kada i sam postaje neispravan kotao koji stalno hrđa, curi i buči. Kusturica je sarkastično sugerirao da se od akademika očekuje da eksplodira svaki čas, usporedivši ga s kotlom. Kusturica je također napomenuo da je Sidran sklon zamišljati druge likove iz svog života kako se pretvaraju u različite stvari, implicirajući da Sidran inspiraciju traži u djelima velikih pjesnika, kao što je i Kusturica tražio inspiraciju kroz cijeli život.
Prema Kusturičinom tekstu za portal Iskra iz 2015. godine, Sidran ima podužu listu pojedinaca kojima duguje novac, a da bi te dugove izbrisao, manipulira biografijama svojih vršnjaka. Kusturica postavlja zbunjujuće pitanje: ako je Kusturica poginuo braneći Sarajevo i zamijenio ga Pantelija, kako je Sidran u travnju 2008. uspio posjetiti Mećavnik i predati Kusturici scenarij? Taj scenarij trebao je osigurati mirovinu Kusturici, koji je nije zaradio obranom Sarajeva i pisanjem o ratovanju. Kusturica sugerira da je Mećavnik lukava taktika provodadžije iz Sarajeva. Provoditelj bi na stol stavio tri stranice pisanog materijala koji bi Kusturica potom trebao pretočiti u film. Ali što da Sidran nije otišao Panteliji nego se izravno obratio Kusturici?
- Kasnije, kada mu je vid bio na rubu pogoršanja i kada se našao bez sponzora u Sarajevu (priča se da nema mjesta gdje nije bio), potražio je Kusturicu za pomoć oko operacije mrene. Pa kako to da je Kusturica, a ne Pantelija, posegnuo u vlastiti džep i dao mu pet tisuća eura da ga pošalje u Sveti Vid, gdje se vodi evidencija o operiranima i onima koji su davali donacije? Nakon što je shvatio da od prodaje manjkavog scenarija nema nikakve zarade, zašto je kasnije, u intervjuu za ‘Nin’, brani se tvrdnjom da je ideja da se radi knjiga ‘Smrt’ u zamjenu za operaciju katarakte neprovjerena glasina koju potpisuje Kusturica, a ne Pantelija! Abdullah Sidran je od malih nogu oduvijek izražavao želju da proširi svoju malu dušu, poput umišljenog turiste koji u užurbanom gradu traži nekoga tko će mu dati stotinjak eura kusura u obliku papirnatog novčanika.
Da ne bi bio beznačajan i neprimjećen poput miša u Sarajevu, okrenuo se pjesničkoj umjetnosti. Iskazao je svoju privrženost Branku Mikuliću, Titu i zagonetnim ženama koje su ostale neuhvatljive poput morskih ježeva. Njegova iskrenost bila je vidljiva u njegovim riječima. Zato je Kusturica smatrao da bi Sidranovom potvrdom o njegovom postojanju mogao odagnati svaku sumnju i potvrditi da on nije Pantelijin identitet.
“Što ako se dokaže da je Sidran dočekao svoju smrt u Siriji, slično kao i njegovi kolege borci protiv Bashara, i da je ovaj vidljivi neispravan aparat samo zamjena za izvorni argument? Čak i ako on još diše, vjerojatnost našeg ponovnog susreta ostaje dvojbena Ali, bitno je da stekne znanje prije nego što ode! Do sada si se, Avdo, držao po strani, pa te pozdravljam odavde”, rekao je Kusturica.
