Na internet portalima se svakodnevno mogu pronaći razno razne životne priče i ispovijesti. Naime, jako je bitno napomenuti da je ova djevojka ovo životno iskustvo doživjela nedavno…
- Imala je tek 22 godine – mlada, trudna, pred sam kraj trudnoće. Sve što je željela bilo je malo mira pred najvažniji trenutak u životu – rođenje djeteta. Njen termin bio je za svega desetak dana, a tijelo joj je već slalo signale da se porođaj približava. Ipak, njen muž je insistirao da idu na proslavu rođendana njegove majke, bez obzira na njene molbe da ostane kod kuće. Nije se osjećala sigurno za tako dug put, a ni emocionalno nije bila stabilna. Međutim, njegova tvrdoglavost bila je jača od njenih suza i strepnje. Nije imala izbora.
Spakovala se tiho, bez riječi, nadajući se da će sve brzo proći. Ali samo desetak minuta nakon što su krenuli, osjetila je čudne kontrakcije. A onda – trenutak koji ju je zauvijek promijenio. Pukao joj je vodenjak. Sjedište je bilo natopljeno, panika ju je obuzela, ali ono što je uslijedilo bilo je mnogo gore od fizičke boli. Njen muž, umjesto da je podrži, eksplodirao je od bijesa. Umjesto riječi utjehe, dobila je šamar. Suze su potekle, ne zbog boli, već zbog saznanja da je potpuno sama.
Dok ga je kroz suze molila da je odvede u bolnicu, on je stao kraj puta i naredio joj da izađe iz auta. “Uništila si mi sjedište. Neću da mi uništiš i mamin rođendan!”, vikao je, gurnuvši je na pločnik kao da nije čovjek, već teret. Zatečena, slomljena, sjedila je pored puta, držeći se za stomak i pokušavajući da diše. Nije imala telefon – nikada joj nije dao da ga posjeduje. Osjećala se izgubljeno, prepuštena sudbini, bez igdje ikoga. Misli su joj bile mračne – porođaj na ulici, beba bez pomoći, a oko nje – samo tišina i ravnodušnost prolaznika.
A onda, kao da je sam Bog poslao spas, zaustavio se automobil. Mladić je istrčao iz njega čim ju je ugledao. Nije mnogo pitao – kad mu je kroz suze rekla da se porađa, odmah ju je podigao, pokrio jaknom i krenuo ka bolnici. Njegova prisutnost bila je smirujuća, blaga, potpuno suprotna svemu što je znala. Nije bilo osude, samo briga.
U bolnici je porođaj prošao brzo. Rodila je zdravu djevojčicu. Kada se probudila, u sobi su je čekali buketi cvijeća, voće, sokovi i poruka. Od njega. Napisao je: “Ako ti ikada išta zatreba, javi se. Nisi sama.” Ostavio je broj. Nije ga zvala, nije smjela. Ali od tada su prošla tri mjeseca.
Život s mužem se nije promijenio. Svako jutro počinje isto – šamar za “dobro jutro”, poniženje za doručak, tišina za ručak. Živi sputano, u stalnom strahu, kao sjena sebe. I sve češće razmišlja o tom nepoznatom mladiću. U njegovim očima tog dana vidjela je nešto što nikada nije doživjela – ljudskost. Toplinu. Sigurnost.
Pita se da li je grijeh što misli na njega. Da li je pogrešno nadati se da možda negdje postoji život drugačiji od ovog pakla. Da li bi je taj čovjek mogao prihvatiti, nju i njenu djevojčicu, ranjene, ali još uvijek žive? Možda je sve samo očaj koji joj šapuće da nije kasno.
U sebi nosi samo jednu molitvu:
“Bože, pomozi mi da skupim snagu. Za sebe. Za dijete. Da vjerujem da zaslužujem više.”
I jedno pitanje bez odgovora:
Da li je negdje tamo ljubav koja ne boli?
