Ne samo na području Srbije, nego i na cijelom Balkanu, Crvena Zvezda je pored Dinama defintiivno najveći sportski kolektiv. Ono što je njihova prednost je to,. da su jedina ekipa sa ovih prostora da su bili prvaci Evrope. Sve se vjerujemo sjećate, da je to bilo sada već davne 1991 godine, kada su Piksi Dejan, Prosinečki i ostali momci osvojili krunu Evropu.
Ovaj mladi pojedinac posjedovao je obilje vještina, ali mu je nedostajalo nagona da ostvari svoj puni potencijal. Možda je to razlog zašto se nije proslavio unutar Zvezde. Međutim, nema potrebe za bilo kakvim prigovaranjem. Zapravo, sljedeća izjava savršeno sažima njegovo stajalište: “Zadovoljan sam svojim životom.”
Blagoslovljen prilikom da predstavlja svoju zemlju u nacionalnoj momčadi u dobi od 17 godina, on nastavlja nasljeđe kultnih nogometaša poput Dragoslava Šekularca i Bore Kostića. Danas, kao ponosni pradjed, svoju zahvalnost pripisuje isključivo božanstvu i svijetu sporta.
Narativ koji se ovdje odvija osobno je putovanje Jovana Kuleta Aćimovića. Postoje trenuci u ovom prikazu koji izazivaju tako duboke emocije da postaje izazov suspregnuti suze.
Rođena sam u izazovnom beogradskom naselju Dalmatinska, preko puta škole “Starina Novak”. Bilo je to u godinama od ’48. do ’55., razdoblju obilježenom ratom i sporim društvenim promjenama. U mom sjećanju kraj mog rođenja bio je okružen prostranim dvorištem, voćnjakom, česmom i puno djece. U blizini je bila i škola. U intervjuu za Kurir rekao sam da mi je otac iz Arilja, a majka s hrvatsko-austrijske granice. Moja majka, koju smo od milja zvali Keva ili Žuža, došla je u Srbiju kao mlada, sa 15-16 godina, da radi kao kućna pomoćnica i tako je upoznala mog oca.
Do danas je veza između nas troje, brata, sestre i mene, ostala jaka i neopisiva. Sve je počelo telefonskim pozivom iz Njemačke. Jedna sestra od moje tetke se udala i nastanila tamo, ali je nažalost naišla na probleme i potražila je rodbinu u Srbiji. Čeznula je upoznati ovog rođaka i uputiti poziv svom mužu. Jednostavnom razmjenom imena započelo je njihovo putovanje. Polako, oni su se probijali do Beograda, dok smo mi išli u Njemačku. Bilo je to u vrijeme kada se činilo da neko mitsko biće vlada Beogradom! Živo se sjećam jedne posebne večeri u “Upitniku” gdje smo se našli uronjeni u hrvatske pjesme. Tijekom tih posjeta otkrili su ljepotu Beograda. I tako je počela naša tradicija godišnjih posjeta – jedne godine oni bi bili kod nas, a sljedeće godine mi kod njih. U njihovom rodnom mjestu Pavlovac nalazi se prekrasna kuća i voćnjak koji su izgradili.
Tijekom godina zajedno smo istraživali oba imanja i posjećivali grobove. Kad se moja majka udala, promijenila je vjeru i sahranjena je u Beogradu. U međuvremenu, na sportskom planu, imao sam značajnu ulogu u renomiranom OFK timu kao Tikijev najcjenjeniji član. Dok je omladinskoj momčadi nedostajala odgovarajuća obuća, postolari su se uvijek pobrinuli da je imam. Kao kapetan momčadi vodio sam grupu igrača koji su bili dvije godine stariji od mene, među kojima je bio i legendarni Zdravko Jokić. No, sve se promijenilo u našoj prvoj utakmici protiv Zvezde. Utakmica je odigrana na zemljanom terenu na Karaburmi, a dolazak Zvezde donio je ogromno uzbuđenje. Njihova momčad je već bila formirana i izazvala je posebnu pozornost javnosti, dičeći se izuzetnim igračima, dok smo mi ostali bili obična seljačina. Zvezda je stigla u potpuno novom autobusu, besprijekorno odjevena iu besprijekorno bijelim tenisicama… Još se živo sjećam tog trenutka.
U tom periodu na Marakani više mi je pažnja bila usmjerena na njihovo promatranje nego na samu utakmicu. Usprkos toj distrakciji, uspio sam igrati i uspješno postići dva gola. Nakon utakmice krenula je regrutacija koja je označila značajnu prekretnicu u događajima koji su se odvijali na Marakani.
Zvezda je okupila grupu igrača koji su svi skupljeni, a svaki je barem desetljeće stariji od mene. Nisam imao posebno atletsku građu, ali sam imao talent koji je moj trener mladih prepoznao i cijenio. Međutim, što sam zapravo imao? Sve što je Šeki znao, ja sam bila čista suprotnost! Zatim je došao Džaj i nekoliko igrača iz naše škole, ali trebalo je vremena da se naša ekipa skupi; morali smo izdržati, kao i publika. Priključila nam se nova generacija igrača iu samo dvije godine postali smo prvaci. Tada su me ljudi počeli cijeniti. Mislim na 1965. godinu kada sam objektivno imao 17 godina. Izvanredna generacija je nestajala. Nakon toga je veći dio generacije otišao igrati u Italiju, a ja sam pozvan i određen kao zamjena… Nasljednici…
I dijete. I otac. Ulogu oca preuzeo sam vrlo mlad. Neizmjernu podršku pružila nam je ženina obitelj jer su obje bake bile stalno prisutne. Kad smo putovali, bili smo ja, žena i naše dijete. Ranije sam spomenuo da sam kupio stan, iako to nije bio dio mog prvotnog dogovora. Bila je sretna okolnost što sam postao vlasnik rezidencije. Ja sam u svojoj generaciji prvi dobio desetogodišnji ugovor, što sam spremno i bez oklijevanja prihvatio. I danas bih bez zadrške potpisao takav ugovor. 1970. nam se rodio mlađi sin koji trenutno radi u Čukaričkom. On je prvi među našom djecom koji se zaposlio u nekoj tvrtki. Svaki od naših sinova ima po dvoje svoje djece. Možeš li vjerovati? Sada sam čak i pradjed! Naši sinovi se zovu Dejan i Đorđe, s tim što je Dejan dobio ime po Dejanu Bekiću. Deki, kako smo ga od milja zvali, bio je izuzetan pojedinac. Bio je najistaknutija mlada osoba u Beogradu, vješt u sviranju trube i strastven prema nogometu. Nažalost, Deki je preminuo neposredno prije rođenja mog sina. S obzirom na moju duboku naklonost prema njemu, odlučio sam odati počast uspomeni na njega dajući svom sinu isto ime.
Dejan je ponosni otac dviju kćeri. Najstarija kći, inače moja prva unuka, sada je i sama majka s dvogodišnjom kćeri. To me čini pradjedom, uistinu lijepim i ispunjavajućim dijelom života. Dok razmišljam o tome što ću ostaviti iza sebe, utjehu pronalazim u spoznaji da će naslijeđe obitelji Aćimović, koja se sastoji od 28 članova, opstati. Kroz iskustva i lekcije koje sam im prenio, moji sinovi služe kao moja živa reinkarnacija. Baš kao što su fizičke osobine mog oca očite u mom izgledu, moji sinovi također nevjerojatno sliče meni. Sigurno je da oni ne mogu pobjeći od svoje veze sa mnom, kao što ja ne mogu izbjeći svoju s vlastitim ocem.
