Ovakvih priča na internet portalima, iz dana u dan, čitaćemo sve više i više. Jednostavno, ljudi koji su cijeli život radili u sistemu, jednostavno puknu preko noći, i onda se odluče na izolaciju. Neki od njih toliko pretjeraju da jednostavno se ograde od medija, javnosti, i ljudi uopšte.
Nedeljko Tomušilović, zvani Goršatk, protekla je četiri desetljeća proveo boraveći u osamljenoj podzemnoj nastambi, daleko od civilizacije i usred neukroćenih stvorenja. Ovu hrabru odluku donio je na izmaku prošlog stoljeća, zbog čega se nastanio u Dugom Polju kod Modriče. Trenutno mu je jedino društvo mlada mačka s kojom dijeli obroke, dok ga povremeni posjeti brata i novosti s radija održavaju povezanim s vanjskim svijetom. Sa svojih 69 godina, Goršatk nastavlja voditi ovaj nekonvencionalni stil života.
Osamdesetih godina prošlog stoljeća Nedeljko je odlučio napustiti civilizaciju i prionuti na samotnjački život kao stanovnik planinskog kraja. Pogođen dugotrajnom bolešću, tvrdi da je već preminuo, ali ostaje nepokopan. Iako je oženjen i ima sina, kćer i unučad, Nedeljku nedostaje topline obiteljskog stola i radosti obiteljskog života.
Nakon Titove smrti i raspada Jugoslavije, donio je odluku oprostiti se od društva i prigrliti život pod vedrim nebom, boraveći u skromnom prebivalištu sagrađenom od blata uz razna bića.
U emisiji “Životne priče” na BN televiziji, Nedeljko je otkrio da je uspješno završio osnovnu školu prije nego što se posvetio korparskom poslu.
Zvao sam se Brđo, nadimak koji sam dobio. Za vrijeme rata nastao je kaos i tržnica se zatvorila. Živio sam u Subotici i radio u građevinarstvu kao planinar. Područje na kojem trenutno živim smatram svojim.
Nedeljko, koji ima sve uredno posloženo izvan svoje kuće, dijeli priču o obiteljskoj podršci i osobnim izazovima. Prisjeća se kako mu je brat donosio kruha, a on bi mu zauzvrat odlazio kod brata i cijepao drva. Unatoč tome što sada ima posjetitelje, Nedeljko priznaje da je nervozan jer nije navikao na društvene interakcije. U dobi od 69 godina razmišlja o tome kako je njegova snaga s vremenom oslabila, uspoređujući to s snagom petogodišnjeg djeteta. Nedeljko zbog zdravstvenih problema od 2012. nije mogao posjetiti Modrič, metaforički ga opisujući kao umiranje bez ispraćaja. Iako nije lovac, ponosan je na pripremu domaćih jela, posebice kuhanje krumpira. Međutim, posumnja da nešto nije u redu s mlijekom koje nabavi, pa ga daje svojoj mačeti. Nedeljko dijeli i osobni trijumf pobjede nad svojim najvećim porokom – cigaretama.
Okružen jabukama i grožđem u blizini svog improviziranog skloništa, prehranjuje se ovim voćem. Prema njegovim riječima, svaka pojava u svijetu puna je nemira. Nedeljko izjavljuje da je drugačiji od svih drugih ljudi, često izbjegavan i etiketiran kao potpuno lud. Unatoč tome, on ne žali za svojim postojanjem ispod golemog nebeskog prostranstva. Zapravo, on hrabro tvrdi da bi njegova jedina želja bila da se vrati u Jugoslaviju i utvrdi njezine granice bodljikavom žicom, kad bi mu se pružila prilika da se ponovno rodi.
Nedeljko ponosno kaže da posjeduje nekoliko drvenih kuća strateški raspoređenih na sedam ili osam različitih mjesta kako bi se osigurala blizina.
U sklopu malog podzemnog skloništa nalazi se i jedna sama soba. Njegov sadržaj uključuje krevet, peć, jednu stolicu i razne drvene predmete. Nedeljko utjehu pronalazi u slušanju radija, a vrijeme posvećuje i umjetničkom bavljenju na bloku broj 5 uz pomoć bojica koje smatra neophodnim za svoje stvaralačke napore.
U emisiji “Životne priče” na BN televiziji, Nedeljko je izrazio zadovoljstvo slušajući naše autorske pjesme i vijesti. Naglasio je da ga ništa ne može naljutiti.
Prema njegovim riječima, koliba će služiti kao stalni podsjetnik da se u životu uvijek nešto može dobiti.
