U svijetu svakodnevno nestaju hiljade ljudi, a mnogi od njih nikada više ne budu pronađeni.Naime, jako je upitno, da li će ikada ta djevojka ili muškarac ikada da budu pronađeni?
Njihove sudbine ostaju obavijene velom tajne, a porodice zauvijek zarobljene u agoniji iščekivanja i bola. Među takvim pričama izdvojila se i dirljiva životna borba jednog čovjeka iz Srbije, čija upornost i nada ne jenjavaju ni nakon više od četiri decenije.
Riječ je o Ljubinku Milojkoviću iz Zaječara, čovjeku koji je veći dio svog života proveo u potrazi za bratom koji je misteriozno nestao. Njegov brat, Dragoslav, nestao je daleke 1982. godine, a od tog trenutka, Ljubinko živi s neprestanim pitanjem: “Gdje si, brate moj?”
Sve je počelo običnim susretom. Dragoslav je došao da posjeti Ljubinka koji je tada služio vojni rok. Bio je to naizgled uobičajen dan, bez ikakvih nagovještaja tragedije. “Nije bilo svađe, nije bilo teških riječi. Sve je bilo mirno… možda i previše mirno,” prisjeća se Ljubinko. No, ono što je izgledalo kao obična posjeta, pretvorilo se u početak višedecenijskog bola – Dragoslav se nikada nije vratio kući.
Iza sebe je ostavio suprugu i dvoje djece, porodicu koja je preko noći ostala bez odgovora, zarobljena u tišini i beznađu. Kako su godine prolazile, Ljubinko je preuzeo na sebe ulogu čuvara bratove uspomene. Postao je stub oko kojeg se okupljala tuga, ali i nada cijele porodice. Njegova nepokolebljiva vjera da brat nije mrtav, već negdje živ, drži ga i danas na nogama.
Porodica Milojković pretrpjela je brojne tragedije – roditelji su preminuli ne dočekavši odgovore, a Dragoslavljeva supruga, iscrpljena godinama bola, danas živi u domu za stare, nesposobna da se sama brine o sebi. Ljubinko je, uz sve to, izgubio još dvojicu braće – jednog u mladosti, drugog u nesreći. “Ostao sam sam. I on, ako je još živ… Ako je negdje.” Riječi koje ne sadrže ogorčenost, već samo tihu bol i neugaslu nadu.
Petnaest godina nakon nestanka, pojavila se nada. Policija ga je pozvala i obavijestila da je Dragoslav viđen u Policijskoj upravi Novi Sad. Navodno je zatražio novu ličnu kartu i prijavio novu adresu. Kada su mu pokazali fotografiju, inspektor nije imao sumnje – prepoznao je Dragoslava. To je bio trenutak koji je unio svjetlo u Ljubinkov život, dokaz da brat možda ipak nije nestao bez traga.
Ali, taj tračak nade brzo se ugasio. Kada je Ljubinko stigao u stanicu da sačeka brata, saznao je da je on već otišao – uzeo dokumente i nestao bez riječi, kao i ranije. Za većinu bi to značilo kraj – kraj potrage, kraj iščekivanja. Ali ne i za Ljubinka. Za njega je to bio znak da borba mora da se nastavi.
Svaki trag, svaki nagovještaj, svaka vijest – sve mu je to dragocjeno. Živi za dan kada će moći da pogleda brata u oči, makar na trenutak. Ne traži objašnjenje, niti pravdu – samo susret. “Samo da ga zagrlim. Ne bih ga pitao zašto. Samo da potvrdim da je živ,” kaže Ljubinko, glasom u kojem se prepliću tuga, nada i bezgranična ljubav.
U društvu koje često zaboravlja, Ljubinko je simbol ustrajnosti. Ne zaboravlja, ne odustaje, ne prestaje da vjeruje. U vremenu kada mnogi izgube vjeru i napuste najbliže, njegova priča podsjeća koliko su porodica, krvne veze i ljubav važni – vrijednosti koje ne blijede s godinama.
Njegov apel je jednostavan: ako iko prepozna Dragoslava, neka mu prenese da ga kod kuće još neko čeka. Ljubinko nije izgubio vjeru. Njegovo srce još kuca u ritmu nade, u ritmu pitanja: “Gdje si, brate?”
Ova priča nije samo o jednom nestanku. To je priča o ljudskoj otpornosti, snazi ljubavi i dubokoj potrebi za odgovorima. U vremenu zaborava, Ljubinko je svjetionik sjećanja. Dok ima daha, neće prestati da traži. Jer, negdje – možda samo korak dalje – postoji mogućnost da će, konačno, čuti dugo čekani odgovor.
