U nastavku našeg današnjega vikend članka, govorimo o vijestima sa domaće estrade. Naime, mnoge poznate osobe u posljednje vrijeme gube roditelje, a neke bake i djedove….
Siniša Medić vjerojatno je jedan od najveselijih i najenergičnijih voditelja koje televizija pamti, a nažalost, na njegova vrata pokucala je tužna vijest. Domaćin se oprostio od drage bake i poslao emotivnu poruku. Noć iza njega bila je sve samo ne vedra – izgubio je jednu od najvažnijih osoba u svom životu: svoju voljenu baku. Žena koju je mnogo volio i poštovao, njegova baka je napustila ovaj svijet, teško da bi riječima mogao opisati vakuum koji je ostavila za sobom.
Javnost je bila obaviještena o njezinoj smrti jer se vijest brzo proširila, pa su mediji kontaktirali Medića da to potvrdi. Potvrdio mi je ovaj tužan razvoj događaja u razgovoru punom poštovanja i suosjećanja, a zatim rekao nekoliko emotivnih riječi koje dirnu svakog čitatelja. „Moja snaga, moja duša“, moja baka je otišla s ovog svijeta, rekao mi je da je „sa mnom“, „Posljednje riječi i posljednja osoba koju je vidjela“. ‘Zatvorio sam joj oči; Morao sam je pustiti’… njegove riječi samo oslikavaju tu neopisivu bol gubitka nekoga u životu. Rekao je dalje da se osjeća kao da mu je pola duše odletjelo s njom.
Objavio je ovaj vrlo tužan oproštaj kako bi podijelio pravu ljubav na društvenim mrežama, a njegovi su pratitelji u trenu izrazili sućut, sućut i stali uz njega. Jednostavna slika koja je pokazala samo vrh tuge i veze koju je imao s bakom. Ne samo rodbina obitelji, nego podrška koja mu je stajala uz bok, sjena u kojoj je nalazio utjehu i snagu kad god se činilo da ga ona ruši u životu. Siniša je poznat i po tome što je jednom javno otkrio vrlo osobnu odluku: da nikada neće postati roditelj. Kasnije je dodao da … ne bi smjele biti nametnute nuždom ili voljom društva u cjelini, već bi trebale proizaći iz ljubavi prema djetetu. Dodao je da i on “tiho pati” te da je to jedna od dobro promišljenih odluka vezanih uz njegov stil života.
No, on nema biološke djece, srce mu je preplavljeno ljubavlju prema svojoj “maloj sestri” Alexi, koju prikazuje kao svoje “sve”, centar svog svijeta, i kojoj planira dati sve što ima. Taj odnos mnogo govori o nježnosti i brižnosti kod Sinishe, ali io važnosti obitelji, ne na formalan način, već kao istinski emotivan. U vremenima kada patimo od gubitka, koji posebno zadire u samu srž onoga što jesmo, one vrijednosti koje nas određuju kao ljude – ljubav, nježnost, sjećanje – izbijaju na površinu. Gubitak za Sinišu nije samo obiteljski, nego i ljudski.
Mnoge ljude njegova otvorenost u dijeljenju jednog od najbolnijih trenutaka sa svijetom može naučiti da bol ne treba skrivati, da tuga nije slabost, već izraz koliko se može voljeti. Znao je da je baka njegov stup, gotovo tiha prisutnost koja je bez riječi ispunjavala prostor, a njezin ga je gubitak prvi put duboko pogodio, ali i podsjetio na sve ono što je dala kroz život. “Njegova” sjećanja, povijest govora, fizički kontakt i njega pružena, sada ga neizbrisivo obilježavaju zauvijek. Možda će se narednih dana nasmijati pred kamerama, ali oni koji ga poznaju znaju da se iza tog osmijeha krije priča o gubitku, ali o ljubavi koja ne prestaje ni kada voljeni više nisu s nama.
