Na internet portalima se u današnje vrijeme, može pronaći sve i svašta. Naime, nikada ne treba da nas čude neke stvari, a ljedeća priča je baš takva…
Nekada pragmatična odluka može imati emocionalne posljedice koje je teško predvidjeti. Tako sam i ja, vođena isključivo praktičnim razlozima, odlučila sklopiti brak sa svojim dugogodišnjim i dragim prijateljem. S obzirom na važnost određene pravne dokumentacije koju sam trebala pribaviti, čin vjenčanja postao je sredstvo za postizanje cilja, a ne čin ljubavi ili tradicionalnog partnerstva.
Brak koji smo dogovorili bio je rezultat obostrane suglasnosti i preciznog plana – dogovorili smo se da ćemo živjeti zajedno naredne dvije godine, predstavljajući se kao par, isključivo kako bismo zadovoljili kriterije određene institucije. Jasno je bilo dogovoreno i da će on biti upoznat s pravom svrhom našeg braka, a to je – ništa više od formalnosti.
U skladu s planom, pred drugima smo se ponašali kao posvećeni i skladni supružnici. U javnosti smo održavali sliku ljubavne povezanosti, što je i bilo za očekivati u brakovima takvog tipa. Međutim, svega tri mjeseca nakon sklapanja braka, nastupio je prvi ozbiljan lom u toj fasadi. Mog “muža” sam tada prvi put doživjela u stanju alkoholiziranosti, a ono što je uslijedilo ostavilo je trajne posljedice – počeo je inzistirati da ispunjavam bračne dužnosti. Iako se kasnije ispričao, odlučila sam prekinuti svaku komunikaciju s njim na neko vrijeme jer nisam bila sigurna da li ja trebam oprostiti – ili sam ja ta kojoj treba biti oprošteno.
Dok smo pokušavali očuvati taj krhki balans lažne bračne harmonije, život nam je nametnuo ozbiljniju kušnju. Naše najmlađe dijete, koje smo zajedno odgajali, oboljelo je od potpunog zatajenja bubrega i bilo je hitno upućeno na dijalizu. Liječnici su bili izričiti – transplantacija je neophodna i mora se obaviti dok je još mlad i snažan. Predložili su da okupimo što više potencijalnih darivatelja kako bi se obavila potrebna testiranja.
U tom trenutku, prisjetili smo se skromne, ali izuzetno lijepe obitelji iz našeg susjedstva koju smo godinama podržavali. Prvi stanovnici te kuće bili su ljudi s vrlo ograničenim financijama, ali su usprkos svim nevoljama imali blagoslov u obliku šestoro predivne djece – četvorice sinova i dvije kćeri. Iako nisu nikome nanijeli zlo, mnogi su ih izbjegavali i davali im pogrdne etikete, sudeći samo prema izgledu njihova doma.
Moj suprug i ja im nismo okretali leđa. Pokrivali smo im račune i opskrbljivali ih osnovnim potrepštinama – ne zato što smo imućni, već jer smo osjećali da je to ispravno. Kada smo ih zamolili da se testiraju kao mogući donori, očekivali smo odustajanje. No, ono što se dogodilo dirnulo me do srži. Svi su se pojavili u bolnici, bez pitanja i bez oklijevanja. Istodobno, naša vlastita rodbina – braća, sestre, rođaci – nisu se udostojili ni javiti.
To je bio težak trenutak suočavanja s realnošću – spoznaja da ljudi kojima ste dali najviše mogu dati najmanje zauzvrat, dok oni koji nemaju gotovo ništa daju cijelo srce. Moja iskrena želja je da moji bubrezi budu kompatibilni, jer tada bih mogla sinu pružiti ono najvažnije – život dostojan življenja, bez svakodnevne borbe s dijalizom.Na drugom kraju Europe, u Austriji, dogodila se još jedna nevjerojatna priča, koja nas sve može naučiti koliko nepredvidiv život zna biti. Starija žena, koja je prema navodima bila duševno oboljela, šokirala je svoju obitelj kada su otkrili da je svoje milijune dolara vrijedno bogatstvo ostavila – vodoinstalateru.
Kako prenose austrijski mediji, poput lista “Kronen”, ova baka je nakon smrti supruga 2018. ostala sama i prestala komunicirati s vlastitom obitelji. U jednom trenutku je zatražila hospitalizaciju, a umjesto rodbine, kao kontakt za hitne slučajeve navela je upravo tog vodoinstalatera.
Iako su članovi obitelji očekivali da će biti zakonski nasljednici, doživjeli su šok kada su saznali da je cijela nekretnina, površine čak 3000 kvadratnih metara, procijenjena na oko 3 milijuna eura – ostavljena strancu. Advokati su istaknuli da je gotovo nemoguće dokazati prisilu, prijevaru ili manipulaciju, pogotovo jer je žena sada preminula. Jedino što nije formalno prepisano na njega je sam objekt kuće, no to ne mijenja činjenicu da je čovjek de facto postao nasljednik njezina ogromnog bogatstva.
Jedan član obitelji izjavio je: “Nikada ne bih mogao zamisliti da se može naslijediti nešto bez imalo krvne povezanosti.” No, kako se čini – život zaista piše romane. A ponekad – piše i testamente.
