Mnogi ljudi imaju nekoga u svom životu ko ih je oblikovao, tiho i postojano, bez mnogo riječi, ali s neizmjernim uticajem. Za mene, to je bio moj djed. Nije imao visoke škole, nije putovao svijetom, ali je znao više o životu nego bilo ko koga sam ikada upoznala.
Rođen je u jednom malom selu, među brdima, gdje je život bio težak, ali čist. Cijeli život je proveo na zemlji – oraćući, sadeći, popravljajući, gradeći. Njegove ruke bile su poput stare kore drveta – grube, ali tople. U njima si osjećao sigurnost. Kad te uhvati za ruku, znaš da ti se ništa loše ne može desiti.
Kao dijete, obožavala sam svaki trenutak proveden s njim. Imao je običaj da me zove „mala vila“, iako sam tada bila sve osim vilinski graciozna – više sam ličila na malog zvrka, uvijek blatnava i razbarušena. Ipak, za njega sam bila nešto najnježnije na svijetu. Naučio me kako se cijeni svaki zalogaj, svaka kap kiše i svaki osmijeh.
Djed nije bio čovjek koji pokazuje emocije na klasičan način. Nije često govorio „volim te“, ali je to pokazivao na svoj, poseban način. Kada bih se prehladila, skuhao bi mi čaj od majčine dušice, koji je sam brao. Kada bih bila tužna, ne bi me ispitivao, samo bi rekao: „Hajde da nešto pravimo.“ I onda bismo popravljali staru ogradu, gradili kućicu za ptice ili jednostavno gledali zalazak sunca.
Njegova filozofija bila je jednostavna: „Sve što vrijedi – raste polako.“ I danas se sjetim tih riječi kada izgubim strpljenje ili kada mi se učini da život ide protiv mene. Djed je vjerovao u strpljenje, u tišinu, u to da se najvažnije stvari ne dešavaju glasno, već u malim trenucima između dvije misli.
Bio je skroman, ali pronicljiv. Jednom sam ga pitala zašto nikad ne govori loše o drugima. Pogledao me, naslonio se na svoj štap i rekao: „Kad pričaš o drugima, ne gradiš sebe. A ja volim graditi.“ Tada nisam u potpunosti razumjela, ali sad znam koliko mudrosti je bilo u toj rečenici.
Kad sam odrasla i počela rjeđe dolaziti, on to nikada nije zamjerio. Nikad nije rekao: „Zašto me ne zoveš?“ ili „Zašto ne dolaziš?“ Samo bi, kad se pojavim, tiho rekao: „Dobro mi došla, vila moja.“ I sve bi bilo kao nekad.
Kada je postao slabiji, odbijao je pokazati da ga nešto boli. Dostojanstvo je bilo njegov oklop. Bio je od onih ljudi koji i kad pate – ne žele da ti oduzmu osmijeh. Ali ja sam znala. Vidjela sam da više ne ide do štale kao nekad, da sjedi duže nego što je navikao, da mu pogled češće luta prema horizontu.
Posljednji put kad smo se vidjeli, sjedio je pod starom kruškom i gledao u daljinu. Prišla sam mu, a on je rekao: „Kad me više ne bude, sjeti se svega ovoga. Ne tuguj, nego živi. Nosi me sa sobom, ali nemoj da te težim. Ja sam tu, samo u drugom obliku.“
I bio je u pravu. Sada, kad hodam istim putem kojim smo išli po mlijeko, kad ugledam crvenu jabuku u vrtu, ili kad začujem zviždanje kosa u rano jutro – znam da je tu. Ne kao slika u ramu, nego kao snaga u meni, tiha sigurnost da mogu, da vrijedim, da izdržim.
Danas, kad neko spomene mog djeda, kažem samo: „Bio je moj heroj. Ne uplašen od života, ne slomljen teškoćama, nego čvrst kao stijena i blag kao jesenje sunce.“
I svaki put kad me život pritisne, vratim se toj slici – starac sa šeširom, pod kruškom, s blagim osmijehom. I tada znam – još uvijek me čuva
