Na voim područjima, još od početka 90 godina prošloga vijeka, imali smo jako zanimljive priče, a koje su bazirane na raznim nacijama i vjerama. Evo, baš jedne takve u nastavku….
Naši su krajevi raznoliki, među najrjeđima na svijetu. Na ovim prostorima vrijednosti bratstva i jedinstva dosljedno se njeguju kao kap vode na dlanu, opstajući unatoč brojnim izazovima i prijetnjama. Privrženost među pojedincima ostaje nepokolebljiva i trebala bi biti trajna. U sljedećem dijelu današnjeg članka donosimo vam duboko emotivnu ispovijest. U drugoj polovini dvadesetog stoljeća brojni pojedinci iz Bosne i Hercegovine napustili su svoje domove u potrazi za boljim životnim uvjetima.
Zapadna Njemačka pojavila se kao primarna destinacija, nudeći veće izglede za zapošljavanje i financijske prilike. Mnogi su odlučili napustiti svoja sela, domove, pa i djedovinu koju su njihove obitelji generacijama obrađivale. Iako je odluka o iseljavanju bila puna poteškoća, zahtjevi suvremenog života i potraga za ekonomskom stabilnošću na kraju su prevagnuli. Među mnogim pripovijestima dokumentiranim iz tog doba, jedna posebno vrijedna pažnje je priča o poštovanju, međusobnom razumijevanju i očuvanju svetih dobara drugih.
Ovu priču prenio je sudionik obiteljske Viber grupe, koji je ispričao događaj koji se dogodio prije više od pedeset godina, ostavivši dubok utjecaj na njegovu obitelj. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća njegov djed, koji je bio muslimanske vjere, kupio je zemljište od susjeda Srbina koji se kasnije odlučio preseliti u inozemstvo. Ova je parcela nekoć bila prodavačeva rezidencija, mjesto koje je čuvalo značajna sjećanja na njegovo rođenje, obiteljski život i slavlje krštenja. Nakon što je kuća srušena, zemljište je klasificirano i prodano kao oranica.
Međutim, prostor na kojem je prije bila kuća njegova obitelj nikada nije obrađivala. Unuk jednog Bošnjaka ispričao je svoje zapažanje iz djetinjstva da su njegov djed i otac stalno izbjegavali određeni prostor na sredini terena. U to je vrijeme razlog za izbjegavanje bio nejasan i nije bio zainteresiran za daljnju istragu. Međutim, kako je sazrio, odlučio je pitati svog djeda o njihovoj nevoljkosti da obrađuju to područje zemlje. Odgovor koji je dobio bio je izravan, ali prožet dubokom mudrošću i suosjećanjem. Njegov djed mu je savjetovao da ne sije i ne ore na tom mjestu, jer je to prebivalište pojedinca od kojeg su dobili zemlju. Ovaj je dom nosio značajne uspomene u njegovom životu – ondje je rođen, kršten i unutar njegovih zidova slavio svoja postignuća.
Iako je kuća u međuvremenu nestala, njegov djed ostao je privržen ideji da ovo cijenjeno mjesto treba zapamtiti, a ne oskvrniti poljoprivrednim aktivnostima. Za njega je poštivanje svog ognjišta i mjesta gdje su pojedinci doživjeli svoje najvažnije trenutke bilo pitanje dostojanstva i ljudskosti. Djed je savjetovao unuku da se, kada dođe vrijeme za obradu te zemlje, uvijek mora sjetiti razloga zašto je zapuštena. Bez obzira na to činilo se drugima čudno ili beznačajno, trebalo je poštivati ono što je drugome važno, čak i u njegovoj odsutnosti. Tako se kroz ovaj naizgled minoran čin iskazuje poštovanje, kultura i ljudskost.
Ova pripovijest nadilazi granice vjere, nacionalnosti i tradicije. Bavi se konceptom ljudske empatije, naglašavajući da su sjećanja drugih jednako važna kao i naša vlastita, te da sveti prostor svakog pojedinca, koliko god bio nepoznat, zaslužuje poštovanje. U razdoblju u kojem razlike često dovode do razdora, ova priča predstavlja primjer mogućnosti suživota – obilježenog poštovanjem i dostojanstvom – čak i usred najizazovnijih okolnosti. U današnje vrijeme, unuk, sada punoljetan, čuva istu zemlju kao i njegov djed. I dalje izbjegava dio zemlje koji je poštovao njegov djed, ne zbog vanjskog pritiska, već zato što u tom izboru prepoznaje važnost tradicije, dostojanstva i očuvanja sjećanja.
Ovo ilustrira način na koji se kultura prenosi kroz generacije – ne kroz velike deklaracije, već kroz suptilne, svakodnevne prakse. Priče poput ove služe kao dirljiv podsjetnik da naizgled mala djela mogu biti najznačajniji odraz naše zajedničke ljudskosti. Priznavanje i poštivanje vjerskih uvjerenja, obiteljskog podrijetla i tradicije drugih ne umanjuje naš vlastiti identitet; nego ga pojačava. U svijetu u kojem nejednakosti često dovode do podjela, sjećanja poput ovih potvrđuju da je suživot ostvariv, obilježen mirom, poštovanjem i suosjećanjem.
