– Feđa Štukan je definitivno jedan od najvećih bosanskih muzičara, a koji je postao i više nego popularan u posljednjih par mjeseci. Podsjećamo, on je dao veliki intervju na HRT-u, gdje je otvoreno govorio o svom procesu kada se drogirao, i kako se zapravo spasio iz ralja smrti.
Život Feđe Štukana priča je koja bi vrlo lako mogla biti zaplet neke uzbudljive drame. Ovaj talentirani glumac proživio je burnu egzistenciju, boreći se s ovisnošću o drogama nevjerojatnih 15 godina. Osim ove mučne borbe, iskusio je i strahote rata na bojnom polju prije nego što se konačno našao zatvoren unutar zidova psihijatrijske ustanove.
Nakon što je pretrpio gubitak svoje prave ljubavi, sudjelovao u životu svodnika, pa čak i suočio se sa smrću, transformirao je svoja iskustva u priču upozorenja, služeći kao sredstvo odvraćanja za one koji su bili u iskušenju da krenu istim putem.
- U svojoj autobiografiji “Blank” prisjećam se djetinjstva ispunjenog traumom i osjećajem gubitka. Unatoč bogatstvu moje obitelji i uspješnim karijerama arhitekata mojih roditelja, moja sjećanja iz tog vremena zasjenjena su tugom, nepravdom, bespomoćnošću, usamljenošću i strahom. Slika mog djeda, đakona u pravoslavnoj crkvi, koji visi na plinskoj cijevi u hodniku našeg stana ostaje urezana u mojem sjećanju. Ta su me iskustva navela da pobjegnem od kuće u dobi od pet godina, iako su me brzo uhitili samo dvije ulice dalje. Srećom, utjehu sam pronašao u grupi prijatelja koji su zajedno sa mnom osnovali bend tijekom godine našeg drugog razreda. U to sam vrijeme prvi put počeo pušiti, a nekoliko godina kasnije počeo sam piti.
Suočen s teškom optužbom za oduzimanje nečijeg života. Budući da je odrastao u Sarajevu, Štukan je od malih nogu razvio sklonost traženju adrenalina.
Odrastajući u burnom susjedstvu, u mladosti sam bio izložen surovoj stvarnosti života. Svjedočenje mom prvom ubojstvu u petom razredu tijekom kaotičnog odmora ostavilo je trajan dojam na mene. Bio je to jeziv prizor, s tri smrtonosna uboda u srce. Kad sam ušao u tinejdžerske godine, upustio sam se u nepromišljene aktivnosti, poput krađe automobila s grupom prijatelja i izazivanja nereda u kioscima, a sve u potrazi za adrenalinom.
- Međutim, usred kaosa, naletio sam na skriveni talent. Slučajan susret s igranjem bilijara otkrio je moju prirodnu sposobnost, potaknuvši me da donesem odluku da napustim srednju školu. Od 13. do 17. godine dane sam uglavnom provodio u zadimljenim biljarskim klubovima, uranjajući u svijet bilijara. Usput sam se bavio raznim glazbenim poslovima i radio kao konobar kako bih spojio kraj s krajem.
U prvim mjesecima 1991. krenuo sam na turnir u Kotor, Crna Gora. Nisam ni slutio da će ovo putovanje zauvijek promijeniti tijek mog života. Tamo sam se duboko zaljubio u Sanju i bez oklijevanja odlučio ostati. Zaposlio sam se u bazenskom klubu, ali život je neočekivano krenuo kad sam se i ja uključio u svijet podvođenja. Imao sam grupu od pet ukrajinskih prostitutki pod svojim okriljem, a moj prijatelj Mujo je bio jedina mušterija koju sam uspio pronaći. Igrom sudbine, Mujo je na kraju oženio jednu od žena, Natašu.
Nažalost, moj pothvat u svijet podvođenja nije prošao kako sam planirao. Nakon mjesec dana muke sa spajanjem kraja s krajem, preostale četiri Ukrajinke su me izdale i potražile novog makroa. Bila je to surova stvarnost s kojom sam se suočio, ali je na kraju dovela do mog odlaska iz Crne Gore.
Usred kaosa u klubu došlo je do pucnjave, a mene je policija uhvatila s oružjem koje mi nije pripadalo. U trenutku poriva pucao sam u jednog Vrščanina, srećom bez ikakvih smrtnih ozljeda zbog nedostatka bojevog streljiva. Ozbiljnost situacije trebala je opravdati osudu za pokušaj ubojstva. Dok sam bio u pritvoru, našao sam se u društvu dvojice rumunjskih lopova koji su imali neobičnu naviku skrivanja polovice žileta u ustima. Prenijeli su mi znanje o tome kako manipulirati lisicama pomoću žileta. Dok su me pratili u sudnicu na suđenje, pojavio se povoljan trenutak i uspio sam se osloboditi zatočeništva, brzo pobjegavši. Ukrcavši se na autobus, krenuo sam prema Sarajevu, nažalost ne mogavši se oprostiti od Sanje jer okolnosti to nisu dopuštale.
- Nakon odlaska iz vojske, glumac se odvažio u Njemačku, au Sarajevo se nije vratio sve do završetka rata. Nakon toga upisuje cijenjenu sarajevsku Akademiju scenskih umjetnosti. Kad su ga pitali o ishodu njegova prijema, šaljivo je rekao: “Morao sam uvjerljivo prikazati lik, s obzirom na to da sam se našao zatvoren unutar zidova mentalne ustanove.”
Unatoč nezavršenoj srednjoj školi, uspjela sam uspostaviti vezu, steći diplomu od 500 bodova, predati je na Akademiji i započeti studij glume. Ispusti prodoran krik agonije. Unatoč tome što se činilo da se oporavlja, nesretni događaji nastavili su ga uporno pratiti.
U mom životu postoje brojne slike koje bih odlučio izbrisati. Među njima, najizazovniji i najpotresniji trenutak bio je kada sam u kadi zatekao svoju djevojku Mirnu beživotnu. Očajnički sam pokušavao podići njezino beživotno tijelo, ali to je bilo nemoguće zbog smrznutog i ukočenog stanja. S neizmjernom tugom dotaknuo sam joj lice i posljednji put je poljubio. Četiri dana kasnije, oprostio sam se od nje dok sam je polagao u grob. Bolovi su bili neizdrživi, mjesecima sam se hvatala kako urlam od muke dok spavam u Mirninoj sobi. Kad sam izašao van, nenamjerno sam izazvao nemire u gradu, zbog čega su me svi izbjegavali. Bila sam skroz shrvana.
- Očajnički tražeći kraj, žudio sam za nekim tko će okončati moj život budući da nisam imao hrabrosti to učiniti sam. Nepravedno sam sebe krivio za ono što se dogodilo, iako nisam bio kriv. U pokušaju da otupim svoje emocije, okrenuo sam se alkoholu, nadajući se da će ugušiti moju bol i umanjiti moje osjećaje. Nažalost, to je samo pogoršalo situaciju, što je dovelo do povećane agresije. To je označilo početak mog pada u ludilo, što me na kraju bacilo u dubine ovisnosti o heroinu. Od djedove ušteđevine uzeo sam 3000 maraka koje je ostavio za troškove sahrane. Međutim, na kraju sam mu vratio novac u trenutku kada je to tražio.
U noći intenzivnog nemira, moja sestra je dobila trudove i obratila mi se za pomoć da odem u bolnicu. Bez oklijevanja sam je otpratio, zabrinuto čekajući ispred vrata dok mi nisu dopustili da uđem. Dok sam koračao hodnikom, moja kriza je eskalirala. Očekujući svitanje, žudio sam da dan probudi i zaokupi moje misli. Izgubljeni u vlastitom očajničkom razmišljanju oko četiri ili pet ujutro, donijeli su mi Romanu, stavljajući njen nježni oblik u moje drhtave ruke.
Obuzeta svojom ovisnošću, nisam osjećala nikakvu povezanost s djetetom, niti zanimanje za dobrobit svoje sestre. Povjerili su mi dragocjen život, a ruke su mi bile zahvaćene gnojnim ranama. To se događa kada promašite venu, kada sve natekne, zagnoji se i poprimi grotesknu lepezu boja – crnu, crvenu, zelenu i više.
