Period 80 godina prošloga vijeka, definitivno je bio najljepši period u posljednjih 50 godina. Definitivno najbolja muzika, moda, ali i svijet filma…..
Njihov odnos bio je pun ljubavi između njega, Hrvata, i nje, Srpkinje, smješten u doba i na mjesto gdje su se takvi sindikati suočavali s osudama i zastrašujućim izazovima, bez ikakvog oblika podrške. Umjesto da nalikuje bajci ili filmskoj priči, njihovu priču karakterizira duboka, duboka povezanost koja je cvjetala u tajnosti, zaštićena od nadzora i oštrih osuda okoline.
Postojao je kao malo, zabranjeno područje u kojem su mogli autentično izraziti svoj identitet – dvoje ljudi povezanih ljubavlju, neometanih bezbrojnim preprekama i nejednakostima koje su ih okruživale. Unatoč postupnom gušenju nametnutom šaputanjima, predrasudama i osudama drugih, njihova je ljubav trajala u tišini, održavana kroz tajne susrete i prolazne trenutke. Kako je vrijeme prolazilo, na kraju su slijedili različite putove, svaki od njih nastojeći ispuniti očekivanja koja su im postavljena; međutim, sjećanja i emocije su opstale, odbijajući se smanjiti.
Od tada je prošlo više od četrdeset godina i sudbina ih je ponovno spojila u okruženju koje se činilo namjernim – na maturi, na godišnjici koja je podsjetila na njihovu mladost. Pred njom je stajao muškarac s istim pogledom koji ju je nekoć plijenio, a obavila ih je neizgovorena tišina, opterećena svim onim što je godinama ostalo neizrečeno. Ostali su zajedno cijelu večer, kao da pokušavaju nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Kasnije te noći, nakon što su se svjetla ugasila, otkrio joj je osjećaje koje je dugo gajio. U pismu joj je priznao da je ostao samac jer je nije mogao zaboraviti. Dok su žene koje su slijedile smatrane “prihvatljivima”, nijedna nije bila predodređena za njega – jednu izuzetnu osobu s kojom je doista mogao biti ono što jesi do kraja.
Unatoč godinama, ta se ljubav nije smanjila, niti je postala samo daleka uspomena. To mu je još uvijek bila jedina sigurnost u životu, osjećaj koji nije zaboravio ni nakon toliko vremena. U pismu su ležali izrazi koje nikada prije nije artikulirao, sjećanja na njihove šetnje obalom rijeke, miris parfema koji mu je i sada ostao poznat i osjećaj koji ga je održavao – traženje njezina lica u gomili pojedinaca. Priznao je da ju je volio u prošlosti i da je voli sada, napomenuvši da ga nijedna žena nikada nije gledala istim intenzitetom kao ona.
Njegova je naklonost bila suptilna i duboka, potencijalno njegova ranjivost, ali i izvor njegova ponosa. Čim je pročitala to pismo, činilo se da joj se život ponovno upalio. Godine potiskivanja i nastojanja da zaboravi, zajedno s vremenom koje je bila daleko od njega, odjednom su postale neodoljive. Osjetila je intenzitet te trajne ljubavi, žestoke i neugasive. Unatoč tome što su ponovno odabrali različite putove i usprkos njihovoj odluci da ne mijenjaju prošlost ili stvaraju novi početak, taj isti plamen nastavio je postojati u njoj.
Zaključak njihove pripovijesti nije bio u skladu s idealnim sretnim završetkom koji su mnogi željeli; međutim, bio je prožet početkom koji je bio i iskren i duboko čist – emocija koja ostaje nezaboravna i traje godinama. Iako su možda bili prisiljeni živjeti odvojeno, njihova su ih sjećanja držala ujedinjenima, zauvijek povezanima nevidljivim nitima ljubavi koje su nadilazile vrijeme, prostor i sve izazove. Ova pripovijest služi kao dirljiv podsjetnik na neukrotivu prirodu istinskih emocija, čak i pred naizgled nepremostivim izazovima.
Ljubav nije samo blistavi aspekt postojanja, već se također može manifestirati u suptilnim, skrivenim oblicima koji zadržavaju svoju moć. Ponekad samo pismo, večer provedena zajedno ili jedan jedini pogled mogu biti dovoljni da oživi ono za što vjerujemo da je u nedogled izblijedjelo. U konačnici, njihova je ljubav vječni plamen koji živi u nama, bez obzira na našu lokaciju, identitet ili barijere koje nas dijele. Podučava nas lekciji da su prave emocije bezvremene i da utječu na nas na načine koje vrijeme ne može promijeniti. Bez obzira na izazove i otpore s kojima se suočavamo, ono što je autentično, duboko i iskreno ostaje vječni aspekt našeg bića.
