U danasnjem ćlanku donosimo Vam praznik Svetu velikomučenicu Hristinu proćitajte sta treba uraditi i koji obicaj za zdravlje izpostovati,saznajte više u nastavku teksta….
Današnji dan, posvećen Svetoj velikomučenici Hristini, za mnoge pravoslavne vjernike nosi posebno značenje. Njena priča, duboko utkana u tkivo hrišćanskog predanja, i danas budi poštovanje zbog snage, odanosti i vjere koju je pokazala – još kao dijete. U vremenu kada su mnogoboštvo i idolopoklonstvo bili norma, Hristina je izabrala drugačiji put – onaj koji nije vodio lagodnom životu, već kroz mučeništvo, odricanje i duhovno uzdignuće.
Rođena u gradu Tiru, kao kći rimskog namesnika Urbana, odrasla je u luksuzu i okružena idolima kojima se otac klanjao. Ipak, zatvorena u kulu daleko od svijeta, u jedanaestoj godini doživljava duboko duhovno otkrovenje. Prema predanju, ukazao joj se anđeo, prekrstio je i nazvao Hristovom nevestom. Tada započinje njen unutrašnji preobražaj – odbacuje paganske bogove, razbija idole i odlučuje se za vjeru u Hrista. To izaziva bijes njenog oca, koji je ne može prihvatiti kao nešto više od sramote za porodicu.
Ono što slijedi jesu dani i sedmice ispunjene surovim mučenjem. Njeno tijelo bilo je izloženo najtežim kaznama, ali njena duša nije posustajala. I dok su mnogi očekivali da će se slomiti, Hristina je izdržala – sa spokojem i tihom snagom. Prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi, njen otac je te iste noći kada je odlučio da je pogubi, iznenada preminuo, što se tumači kao božanska pravda.
Njena golgota tu nije završila. Naredni mučitelji, rimski namesnici Dion i Julijan, pokušali su da slome njenu vjeru. Kako navodi portal Pravoslavlje RS, Dion je preminuo dok je sprovodio mučenje, a Julijan je, nakon što joj je odsjekao jezik, oslijepio kada mu ga je ona bacila u lice. Ti događaji snažno su uticali na tadašnje neznabošce – mnogi su, nadahnuti njenom postojanošću, prihvatili hrišćanstvo. U Hristininoj borbi nisu vidjeli slabost, već jasan znak Božje sile i prisutnosti među ljudima.
Ono što Hristinu čini jedinstvenom nije samo fizičko trpljenje, već odsustvo mržnje. U njenom srcu nije bilo mjesta za osvetu. Njena želja bila je jednostavna – da umre za Hrista i da time potvrdi vjeru koju je iskreno prigrlila. Kada je pogubljena mačem, vjeruje se da je istog trenutka uznesena u carstvo nebesko, gdje je zauzela mjesto među svetima. Njena smrt nije označila kraj, već početak njenog duhovnog nasljeđa.
U domaćim crkvama i manastirima, posebno se ističe njena moć u iscjeljivanju i zaštiti. Prema izdanju Eparhije raško-prizrenske, mnogi se danas mole Svetoj Hristini tražeći pomoć pri očuvanju zdravlja, posebno za žene i djecu. Jedna od poznatijih molitvi na njen praznik – molitva „ovčice Hristove“ – izgovara se u tišini, sa upaljenom svijećom, kao simbolom unutrašnjeg pročišćenja. Time vjernici nastoje osvijetliti svoj put kroz tamu izazova koji svakodnevno prijete duhovnom miru.
Običaji koji prate ovaj praznik takođe su veoma strogi. U mnogim srpskim krajevima, današnji dan se smatra svetim i namijenjenim odmoru tijela i duše. Večernje novosti pišu da se tada ne obavlja nikakav težak posao, niti se ulazi u sukobe. Savjetuje se post, molitva i tišina. Stariji često govore da se Svetiteljka ne zaboravlja – jer ona, kako vjeruju, ne prašta onima koji njen dan prekrše nesmotreno i bez poštovanja.
Hristinina žrtva i dalje inspiriše. Njena priča nije samo istorijska – ona je živa poruka vjernicima danas. U vremenu prepunom „modernih idola“ – slave, materijalizma, egoizma – ona ostaje podsjetnik da je čista i iskrena vjera najjači štit od tame koja nas svakodnevno okružuje.
Hristina nije bila junakinja u tradicionalnom smislu riječi – nije bila ratnica, kraljica ni vođa. Bila je mlada djevojčica, zatvorena u kuli, koja je u tišini prepoznala Boga i odlučila mu se predati bez ostatka. U njenoj tihoj pobuni protiv idola, u njenoj tišini pod mukama, u njenoj smirenosti pred smrću – krije se snaga koja nadilazi svaku silu ovoga svijeta.
Zato se njen dan i danas slavi ne samo molitvom, već i unutrašnjim zastajanjem, trenutkom u kojem se svako od nas može zapitati – šta su naši idoli? I koliko smo spremni da ih se odreknemo u ime istine…
