U nastavku našeg današnjega članka, govorićemo o mladosti, jednog od najboljih balkanskih glumaca, a to je definitivno Mustafa Nadarević….
Mustafa Nadarević važio je za jednog od najcjenjenijih glumaca bivše Jugoslavije, a naklonost i divljenje ovog glumca i njegove publike ostali su i nakon raspada bivše države, posebno kroz portret Izeta Fazlinovića u seriji “Lud, zbunjen, normalan”. Mustafa Nadarević je svoju debitantsku ulogu osigurao već u prvom razredu, igrajući Crvenkapicu u školskoj produkciji. Učiteljica ga je odabrala za ovu ulogu zbog njegove duge kose i visokog glasa koji je pridonio njegovoj sličnosti s djevojčicom.
Po ulasku u srednju školu pridružio se amaterskom kazalištu poznatom pod imenom “Viktor Car Emin”, transformirajući svoju strast prema glumi u pravi poziv. Godine utemeljenja i akademske aktivnosti Mustafa Nadarević je rođen 2. maja 1943. godine u Banjoj Luci, kao plod veze Mehmeda i Asje, čiji narativ nije bio u skladu s konvencionalnim normama. Njihova romansa započela je u burnim okolnostima, jer su se obje obitelji žestoko protivile njihovoj zajednici. Međutim, kao što se često vidi kod prave ljubavi, izazovi s kojima su se suočavali pretočili su se u puteve koji su na kraju doveli do njihovog braka.
Tragično, Mehmed je podlegao tuberkulozi u dobi od 28 godina, ostavljajući Asju, 22-godišnju udovicu, da sama odgaja njihovog mladog sina Mustafu. U svjetlu teških financijskih okolnosti, Asja je odlučila poslati Mustafu na studij u Zagreb. Unatoč kratkom jednogodišnjem boravku, to je iskustvo značajno utjecalo na njegov pogled na svijet. Nakon povratka u Bosanski Novi i završene osnovne škole preselio se kod bake i djeda u Rijeku.
Mustafa je od malih nogu pokazivao izniman afinitet prema scenskoj umjetnosti. Značajan rani pokazatelj njegovog rastućeg talenta došao je tijekom njegovog prvog razreda osnovne škole, kada je izabran da glumi Crvenkapicu u školskoj produkciji, unatoč njegovom visokom glasu i kosi koja je premašivala duljinu tipičnu za dječake njegove dobi. Ova šarmantna, ali nekonvencionalna uloga označila je početak njegovog vatrenog odnosa s glumom. Tijekom srednjeg obrazovanja njegova se strast prema umjetnosti značajno razvila. Pridružio se amaterskom pozorištu poznatom pod imenom “Viktor Car Emin”. Ono što je počelo kao jednostavna zabava s vremenom se razvilo u profesiju koja će oblikovati njegovu egzistenciju.
Karijera na filmu i televiziji Karijera Mustafe Nadarevića je raznolika i slavna, a svaka uloga koju je preuzeo bila je dokaz njegove nepokolebljive predanosti i strasti prema glumačkom zanatu. Zijahov nastup u Kusturičinom filmu “Otac na službenom putu” iz 1985. godine, uz Mikija Manojlovića i Mirjanu Karanović, pokazao je njegov izuzetan glumački talenat. Uslijedio je niz zapaženih djela među kojima su “Glembajevi”, “Već viđeno”, “Gluhi barut”, “Kuduz”, “Puška za spavanje”, “Ničija zemlja”, “Praznik u Sarajevu” i brojni drugi.
Nakon majčine smrti, utjehu sam pronašao u kazalištu, gdje sam se uživio u ulogu. Ovaj pristup mi je pružio način da pobjegnem od stvarnosti, dopuštajući mi da uđem u priču koja je bila drugačija od moje vlastite, čime sam ublažio bol. Vjerujem da je iznimna gluma posljednji korak prema obliku shizofrenije; mora se u potpunosti uložiti u izvedbu uz istovremeno održavanje mentalnog blagostanja. Tijekom svog života, Mustafa je sklopio tri braka, od kojih svaki ima svoju posebnu priču. Njegov prvi brak bio je s Jasnom, s kojom ima kćer Nađu, koja je danas povjesničarka umjetnosti.
Nakon osam godina partnerstva, par se razišao, no nastavili su održavati vezu preko kćeri. Snežana mu je bila druga supruga, s kojom je dobio dvoje djece: sina Asha, koji je bio uspješan kao sportaš, i kćer Nanu, koja se trenutno bavi marketingom i radi kao menadžer za odnose s javnošću u jednom poznatom američkom kozmetičkom brendu. 25. travnja 2012. godine ušao je u treći brak s Slavicom Radović, vještom kostimografkinjom i scenografkinjom. Nažalost, njihovo romantično putovanje kratko je trajalo. Nakon desetljeća hrabre borbe sa zloćudnim tumorom, Slavica je podlegla bolesti u Ljubljani 7. lipnja 2012. godine.
Navodi da je, iako ga je odgajala baka po majci, bio prisiljen učiti vjeronauk, za što nije imao istinskog interesa. Po dolasku kod bake u Bosanski Novi, ona je inzistirala da navečer “učim”, što je značilo moliti se Bogu. Kao dijete, bila sam umorna od igranja s drugom djecom i trčanja uokolo po cijele dane; Samo sam se htio odmoriti i naspavati. Moja baka, međutim, nije razumjela moju iscrpljenost i podvrgla me ovoj praksi. Vjerujem da ne mogu postojati bez vjere; međutim, identificiram se kao agnostik, a ne ateist. Nasuprot tome, moja me druga baka nikad nije tjerala da idem u crkvu, ali ipak smo slavili Božić i Uskrs kod nje, unatoč tome što je njezin muž bio musliman; slavili smo sve prigode zajedno.
Gajio sam prijateljstva među različitim vjerama i nikada mi nije palo na pamet da gajim mržnju prema nekome zbog različitih uvjerenja. Da mi se pruži prilika, ne bih se odlučio roditi kao Mustafa; međutim, to je moj identitet i ja sam ga prihvatio. Aspekte mog odgoja koje sam smatrao neprivlačnim odlučio sam odbaciti, dok sam one koji su mi odgovarali prakticirao zajedno s onima u svojoj zajednici. Tijekom života čovjek uči, sazrijeva i na kraju se suočava sa smrću bez potpunog znanja.
